Aktualno Celebrities Glazba inmediasres Kritike POP COOLTURA showbiz Zabava

Jay Z: 4:44 – i bogati plaču

Kada bismo Jay Z-jeve albume uspoređivali s filmovima, „4:44“ bi bio depresivna melodrama u kojoj se na glavnog junaka ruši čitav svijet sa svim svojim užasima. Tako se kroz ovu, izuzetno mračnu i introspektivnu zbirku pjesama provlače rasizam, bračna nevjera, spašavanje vlastite obitelji i svi drugi demoni i duhovi prošlosti koji su posljednjih godina progonili hip-hop mogula Shawna Cartera.

Album otvara „Kill Jay Z“ i potvrđuje da još uvijek spada među najjače tekstopisce današnjice koji je u manje od tri minute uspio ugurati pravu malu biografiju koja počinje odrastanjem na surovim ulicama geta i završava aktualnom ulogom obiteljskog čovjeka i glazbenog multimilijardera. Pjesma dokumentira njegove pokušaje pomirenja između ta dva života, pri čemu stihovi djeluju toliko živopisno i neuljepšano da se povremeno čini kako je u pitanju uglazbljena terapija kod psihijatra („we know the pain is real but you can’t heal what you never reveal“).

Već sljedeća „The Story of O.J“ stvari odvodi korak dalje te se, preko sudbine posrnulog miljenika Amerike, obračunava s rasizmom i imageom „crnca kojeg vole i bijelci“, uvjeravajući i sebe i slušatelja kako je on, za razliku od Simpsona, „still nigga“.

„Family Freud“, pjesma frapantno nalik nečemu s albuma „Lemonade“ supruge mu Beyonce, i naslovna stvar protkane su razornim osjećajem krivnje zbog činjenice da je povrijedio one koje najviše voli („not meant to cry and die alone in this mansions“), dok se u „Smile“ zagledao duboko u sebe i shvatio da baš i nije najsretniji onime što vidi („the more I revel me, the more they afraid of the real me“).

Za razliku od dosadašnjih albuma, na „4:44“ je koristio usluge samo jednog beatmakera, starog suradnika No I.D.-ja koji je kreirao pomalo kaotičnu zvučnu sliku prepunu razmrvljenih fragmenata funka, r’n’b-ja, soula, jazza, reggaea, duba pa čak i pop-rocka. „The Story of O.J.“, primjerice, počinje sampleom davnašnje pjesme Nine Simone („Four Women“) izmasakriranim tako da podsjeća na trip-hop klasike Trickyja i Portisheada, a „Kill Jay Z“, baziran na „Don’t Let It Show“ prog rock daveža Alan Parsons Project, glazbeno spajanje nespojivog podiže na još višu razinu.

U konačnici, riječ je o tmurnoj, prilično nekomercijalnoj ploči na kojoj, s iznimkom odjavne „Legacy“ i eventualno suradnje s Damianom Marleyjem u „Bam“, ništa ne zvuči radiofonično ili hitoidno. Činjenica da će, usprkos tome, postati jedan od slušanijih i uspješnijih albuma godine novi je dokaz ne samo pozicije na sceni, već i iznimnog talenta najveće rap ikone našeg doba. (Vedran Harča)

8/10

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame