Aktualno inmediasres Interview knjige mediji POP COOLTURA showbiz Zabava

Julijana Adamović: Učimo se biti društvo, a ne skup pojedinaca sklonih ideološkim torovima

Jedna od literarno medijskih konstanti s potpisom, književnica Julijana Adamović, osoba je čija prisutnost i slovo znači zahvalnu komunikaciju ma koliko se slagali ili ne slagali s njenim stavovima. Popričali smo u jeku sezone Bačić – Šimleša prepucavanja načelnim mozgovima, sisama i guzicama.

* Biti književnicom u RH. Što to znači danas u statusnom, materijalnom, egzistencijalističkom, emotivnom smislu danas a što je kad si počinjala prve knjige objavljivati?

Što to znači biti ‘književnikom’? Osobito, s obzirom na naše tržište, književnikom u Hrvatskoj? Mnoge tako zovu, mnogi se sami tako predstavljaju. Moram priznati da mi je bilo neugodno kad su me nakon prve knjige u medijima na taj način ‘titulirali’, a pisanje mi je tek hobi. Ne radi se tu samo o kvaliteti objavljenog, već od posvećenosti tom radu. Ja sam, prije svega, socijalni pedagog. To je moja struka i moj profesionalni identitet. Ono što bih prvo navela kad bi me netko pitao čime se bavim. U međuvremenu sam na ovo ‘književnica’ naviknula, pa ne prigovaram, kad već ne mogu promijeniti. Dakle, pisati nisam počela niti zbog statusa, a ni zbog egzistencije. Prvi okidači (emocionalne prirode) su se usput izgubili. Da se našalim, ili je terapija djelovala ili sam shvatila da sam nepopravljiva. Zaradu, iako skromnu, naknadno sam uvrstila u popis motiva. Djeca rastu, rastu im vidici i potrebe.

* A što je predstavljalo u vrijeme tvojih knjiških heroja? Ljudi zbog kojih si počela pisati i kojima se diviš?

U vrijeme mojih knjiških heroja, a većina ih je bila skraja 19. stoljeća, predstavljalo je prozor u svijet. Dobro je da danas imamo mogućnosti koristiti i vrata, vidikovce i teleskope. Ne znam jesam li netko konkretan imao takav utjecaj na mene. Možda je najviše zaslužan moj ujak, koji je vječito nešto bilježio. Oboje smo dosta čitali, pa je bilo logično da smo stigli i do faze kad nam se izbor literature mogao preklopiti i kad smo o tome mogli diskutirati. Završila sam srednju školu kulturološkog usmjerenja, za vrijeme tog školovanja bila aktivna u redakciji za mlade lokalne radio stanice, a to je podrazumijevalo i neko piskaranje. Ako ciljate na nekog autora koji mi je bio uzor, ne bih mogla nikoga izdvojiti. Čitala sam njihove knjige jer mi je to bio užitak i nije mi padalo napamet nešto u stilu: “Woow! I ja ću ovako jednog dana!”.

* Što je konkretno tebi Kiklop bio značio ako išta? U odnosu na karijeru…

Lagala bih kad bih rekla da nije značio ništa. Zatekao me je kao totalnog outsidera. Nisam ni u peti imala da ću nekada držati u ruci bilo kakvu nagradu, a osobito ne tako važnu. Barem meni važnu. Preko 600 ljudi koje osobno ne poznajem i nisam u bilo kakvom poslovnom odnosu s njima, online je glasalo i u tom smislu sam rezultat istog shvatila kao priznanje. Na sličan način sam doživjela i nagradu na jednom anonimnom natječaju za kratku priču, iako više nisam bila baš tako nepoznata javnosti. Zašto? Zato što se kod nas često nagrađuju ljudi, a ne njihova djela. Hiperinflacija nagrada u kojima se članovi žirija nerijetko i višestruko preklapaju. Ako ste im nesimpatični, postoji netko tko im je simpatičan. Naravno, ne odnosi se ovo na sve žirije i njihove članove, ali takvih pojava, nažalost, ima.

* A generalno i konkretno što se tiče nedavnog izdavačkog kolapsa – koja je danas situacija na književnoj sceni? Svi govore o koraku do propasti…no koje su start up tiraže novih naslova i uopće drive novih imena za objavljivanje?

Nisam baš upućena. Pretpostavljam da je nakon ovog sloma puno teže doći do korica. Zadnju zbirka mi je izašla u nakladi jednog relativno malog nakladnika. Iskreno, nije mi se dalo slati mailove, na koje ponekad ne dobijete ni kurtoazni odgovor, pa sam napravila sinergiju prijateljstva i poslovnog odnosa. Imam određeni iznos honorara ispod kojeg ne idem, a ostalo je sve na brizi i savjesti nakladnika. Hoće biti promocija, distribucije – ne opterećujem se. No, onaj tko živi isključivo od pisanja, zasigurno ne može sebi priuštiti takav luksuz. To tjera ljude da traže i druge izvore prihoda, što zasigurno ne utječe pozitivno na njihov spisateljski rad. Nama nedostaje organiziranijeg i aktivnijeg rada na predstavljanju i prevođenju naših autora. Iako sam višestruki korisnik stipendije Ministarstva kulture, mislim da cijeli taj sustav potpora autorima i nakladnicima, treba drugačije organizirati. Osobno bih bila sretnija da mi je netko pomogao probiti se na tržište, na primjer, jedne mnogoljudne Kine ili Rusije s razvijenom kulturom čitanja, pa da zaradim od prodaje knjige, a ne dobijem novac kako bih pisala.

* Nalaziš li ikakvu satisfakciju u pisanju više ili je postalo bespredmetno? Da li se pisanje s papira prebacilo na internet u web formate na društvenim mrežama?

Bespredmetno sigurno nije. Meni, barem. Koliko je predmetno onima koji me čitaju, ne znam. Voljela bih da to i drugima ima nekog smisla. Kad su u pitanju društvene mreže, ne mislim da se pisanje posve preselilo na taj medij. Ljudi i dalje vole knjige.

* Aktivna si korisnica društvenih mreža. Koje su plusevi koje minusi istih?

Plus je da sam ‘upoznala’ puno divnih i pametnih ljudi. I da su mi neki od njih proširili vidike i otvorili vrata za koja sam mislila da su rezervirana za druge. Plus je i to da dođem brže do mnogih informacija. Minus je da se sve teže i teže koncentriram na neki ozbiljan rad. Neurobiologija je neumoljiva, pa klikanje mišem (i proces starenja) čini svoje.

* Nađeš li se katkad u zamci nekuženja i netolerancije od strane čitatelja i kako rješavaš te situacije?

Mislite na osvrte koje pišem za Tportal? Netoleranciju čitatelja ne uzimam previše k srcu. Znam ponekad izdvojiti i istaknuti neki ‘osebujni’ komentar, ali sam svjesna da postoje i oni čitatelji koji ne idu dalje od naslova, čitaju ono što projiciraju, imali su loš dan ili im jednostavno nisam simpatična, pa njihove ispade ne doživljavam osobno. Postoji jedna smiješna komentatorica koja svako toliko traži moj ‘otkaz’. Nikao da se navikne na činjenicu da čita portal na koji ne plaća nametnutu pretplatu, već njezine probleme rješava jedan obični klik (ili izostanak istog). Nikad se ne možete svidjeti svima, niti se svi trebaju složiti s vašim mišljenjem. Također, ne mislim da je moguće svakog ‘preodgojiti’ kako bi komunicirao civilizirano i argumentirano izložio zašto se s nečim ne slaže. No, bez obzira kako i koliko doživljavate komentare ispod vlastitih osvrta, više je nego pošteno da je taj prostor otvoren i slobodan. Ako si uzimamo za pravo komentirati druge, a od vlasnika portala i urednika zahtijevamo ključ na komentare. Prijetnje i ozbiljne klevete su jedino na što trebamo reagirati.

* A u kolumnističkom svijetu? Kako je uopće došlo do angažmana i koje je područje pratnje?

Mislim da je netko čitao moje statuse na Facebooku i preporučio me tadašnjoj urednici Tprotala, Đurđici Klancir. Dolaskom novog uredništva, moj status je ostao nepromijenjen. Dakle, zadovoljna sam. Nadam se da je to zadovoljstvo obostrano. Pratim društvene teme.

* Tvoj osvrt na domaću javnu i medijsku scenu i mišljenje kroz seciranje medija i stanja u državi je li bespredmetno i uzaludno ili ima šanse i smisla?

Uvijek ima smisla. Kad bi od toga odustali, svijet bi bio tužno i mračno mjesto.

* A država? Jesmo li društvo neukih, jalnih ili mržnje ili postoji neka zdrava inteligencija koja bi mogla osmisliti nešto kreativnije od lijevo desno centralnog čemera u kojem smo?

Učimo se biti društvo, a ne skup pojedinaca sklonih ideološkim torovima ili fokusiranih isključivo na sitne osobne interese, do kojih dolazimo tražeći veze, rupe u zakonu, a poneki i kršeći ga. Možda griješim, ali ipak vidim neki napredak. Postoji li dovoljno snažan i zainteresirana ‘inteligencija’, ne znam. Za sad se baš i nisu iskazali, osim tu i tamo neki pojedinac, kojeg se brže-bolje skrati za glavu. No, veseli me što svakodnevno ‘upoznajem’ mlade i ideološki neopterećene ljude, koji su prije svega pragmatičari i koji su shvatili da bez osobnog angažmana, nemamo prava ni na neka prevelika očekivanja. Fokus je na tome što mogu učiniti za sebe i ljude oko sebe, a ne što država i netko drugi može učiniti za nas. Od ‘države’ samo traže da im ne otežava silnom papirologijom, besmislenim pravilnicima, porezima i nametima. Jer, ona je tu zbog nas, a ne mi zbog nje.

* Čime se baviš zadnjih godina mimo pisanja i koje su ti neki neutaženi interesi?

Čitam, doduše manje nego bih htjela i trebala. Visim na Internetu u potrazi za informacijama. Vozim bicikl, družim se s djecom i prijateljima. Uživam u svom vrtu. Dakle, ništa pretenciozno. Ako te je zanimalo slušam li glazbu i koju… Da… Usput. Sve i svašta. Najviše dok peglam. Obično započinjem i završavam s duetom Dark Sarah i JP Leppäluoto. Djeca polude, ali Dance With The Dragon mi je ‘kućanička’ himna. Inače, prilično sam glazbeno nepismena.

* Književna glasnost o Vukovaru išla je tebe i Ivane Bodrožić najviše u medijima. Imale ste obje zatezne kamate zbog stavova. Tko je najviše napadao i zašto? I u kakvom je stanju grad danas? Tuga ili nada? Preživljavanje ili suživljavanje?

Ne bih o Ivani Bodrožić. Želim joj puno uspjeha u radu i to je sve. Osim jednog incidenta za vrijeme afere s pločama, te ‘nemira’ koji sam izazvala pišući o lokalnim političarima (lijevim i desnim), pa je bilo i prijava, u Vukovaru me nitko nije napadao zbog stavova. Ne znam je li razlog neka vrste zadrške ili je Vukovar uistinu puno tolerantniji grad, nego što ostatak Hrvatske ima predodžbu o njemu. Ja mislim da je riječ o ovom drugom. Iz grada odlaze mladi, pa stoga ne mogu pričati o nekoj silnoj nadi. No, za početak bi trebalo mijenjati suludi način školovanja naše djece. Mislim da ne moram posebno objašnjavati kolika je šteta pričinjena djeci i cijelom društvu, zato jer je nekome važnija forma od sadržaja. Pri tome mislim na posebna odjeljenja na jeziku srpske nacionalne manjine.

* Je li pisanje relikvij i zasada prošlog stoljeća te hoće li nove generacije na knjigu gledati s pozicije mobitel manijaka kao na nešto što pripada dinosaurusima?

Nisam neki futurist, ali mislim da će knjiga još jedno vrijeme zadržati funkciju medija. No, već smo u vremenu kad nije primarni. Mislim da to i nije toliko bitno. Važno je da ljudi pišu, čitaju i prenose jedni drugima informacije. Hoće li se za to služiti tiskarskim strojem, papirom ili suvremenijom tehnologijom, sporedna je stvar.

* Sukobi na kulturnoj sceni. Prozivke i koškanja. Nije da ih nisi imala povremeno. S kim je bilo najsočnije a s kim najgluplje i najnepotrebnije. Čini li ti se da nam društvu generalno fali kulturnog komuniciranja?

Sve moje ‘svađe’ su (tada) bile na neki način ‘potrebne’. Možda štetne, ali potrebne. Da nisam izrekla što sam imala, osjećala bih se kao licemjer. I ne samo to, iscurilo bi mi na lakat. Iskreno se nadam da sam u pravu kad tvrdim da se nisam bezrazložno ili nepravedno okomila na nekog. Možda sam trebala biti mudrija, pa prešutjeti situacije koje me se osobno ne dotiču, ali što je tu je. U svoju obranu mogu reći da ništa nije bilo osobne prirode, već je uvijek bio u pitanju neki postupak ili način kako su tretirali druge ljude. A je li mi štetilo to što tri puta ne razmislim prije nego se upustim u fajt? Jest. Više nego što možete zamisliti. Zbog nekih izjava i stavova, za mnoge sam socijalno mrtva.

Anđelo Jurkas

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame