autorski tekstovi KOLUMNIZAM POP COOLTURA Zabava

DOP Pasija: Kako popušiti otkaz i smarati prijatelja ili Zona slobodnog jebanja

Nekidan sam na kratko izašao iz kuće po ovim vrućinama, pa onako, nenadano sreto poznanika, jednog od onih koji ti se prijateljem predstavlja samo onda kada je njemu teško. Zaustavio me, zapuhnuo me svojim vrlo neugodnim zadahom (nije mi bilo jasno je li u pitanju znoj, zadah tijela ili tek smrad iz usta). No nakon nekoliko razmijenjenih misli, shvatih nervoza mu je zaokupila tijelo, pa i misli, od čega je jednostavno zaudarao na sve strane. Inzistirao je na kavi, premda ne sjedam na kave s onima koje ne smatram prijateljima, a te mogu nabrojati na prste jedne ruke; ionako nisam baš druželjubiv čovjek. Bio je toliko uporan, pa okej, rekoh konačno sam sebi; sjest ću s njim, pa pogledam na sat kako bih točno procijenio vrijeme svog zadržavanja u tom društvu.

Uglavnom, da skratim priču, tipa znam onako već neko vrijeme, iz viđenja, a i po pričama nekih poznatih mi ljudi. I ono što mi je poznato, kako ga se karakterizira, on je uhljeb. Radi na državnoj cici, prima plaću redovito, regrese, bonuse i što ti ga sve već znam, ali guzicu nikada nije baš umorio. No sada se žali da mu je na poslu užasno. Pa zašto to meni govori, pitao sam se. Kaže dobio je opomenu pred otkaz, i to u državnoj firmi, i sve iz razloga jer je (vlastitim objašnjenjem) morao obavljati poslove za druge, a u firmu je došao nadzor i jebiga, netko je morao platit’! Inače, sjećam se kako je dobio posao, jedan je moj poznanik svojedobno aplicirao je na njegovo mjesto, ali dotični koji je danas meni odlučio platiti kavu tada je imao zaštitu u firmi, kuma, prijatelja ili već nekog sličnog „stvora“ čega se danas više ne sjećam. I pojma nemam bih li ga sada žalio. Ono, kada se sam žališ nekome, tim se ljudima za tebe, doslovno „jebe“! Psujem!

Eh, sram me bilo, ali jednom prilikom sam sličan odgovor dobio od nadređene osobe nakon isteka vlastitog ugovora… što će biti s tobom, pa jebe me se, rekao mi je, jer njegovim riječima: „Ja (on) voli svoj miran život i ja (on) se nadređenima zamjeriti ne može jer politika je jača od bilo kakvog znanja i sposobnosti koju tamo neki jedan pojedinac može ponuditi. Nemam namjeru govoriti o tome o kojoj se državnoj firmi radi, ali svatko kad-tad dođe na svoje.

Uglavnom, sjedimo mi tako i on govori li govori, a ja se mislim što mi sve to treba, jer sam se ionako već snalazim kako umijem i znam, premda sam u mislima nekako već odlučio da bi trebalo doći vrijeme da skupim stvari sa svojom obitelji, pa jednostavno i sretno kažemo zbogom društvu oko sebe. Zapravo, tog trenutka barem za kratko osjećao sam se čisto, jer prolaznici su se pred izlogom kafea izmjenjivali i svaki od njih bacio bi oko prema nama dvojici, pri čemu je bujica riječi iz usta dotičnog krenula.

„Vidiš ovog…“ Pokazao mi je mimikom lica prema prolazniku koji se kretao ulicom sjevenro od nas.

„Da, vidim ga, ali poznat mi nije…“

„E, pa nema dugo da se zaposlio. Na ruke je dao sedam tisuća eura za svoje namještenje…“

„E, i šta je tu novoga…?“ upitam ga.

„Ništa.“ Pošutio je. „Samo kažem… u moje vrijeme davale su se drukčije usluge…“

„Što ste pušili jedan drugome?“ upitah ga sarkastično. On se nasmijao, no precizan odgovor nije dao.

„Ma ne, trebao si s vremenom napraviti neke druge ustupke… nečijim rođacima, prijateljima…“

„Pa uvijek isto,“ prekinuh ga.

„Ma nije isto… nekad je bilo poštenije…“ On će.

„Poštenije…? Ajde, pajdo, pa reci kome si se ti zamjerio da budeš toliki optimist pa da u državnoj firmi dobijaš pedalu?“

Pošutio je.

„Ma nije to sada bitno. Zaustavio sam te samo za riječ dvije, onako da se pojadam, a ne da bih ostvario ispovjedaonicu…“

„Aha…“ izustio sam već pomalo stružući zubima, jer pun mi je kufer tih pajdaša kojima su čak i namještaljke jednom bile da tako kažem „poštenije“.

I kada sam nešto htio reći on mi je prekinuo misao; „Vidiš lika na drugoj strani ulice… e vidiš njega… zaposlio je kćer, konačno! Dao je frajeru četiri tisuće eura za rad u prosvjeti. Htio je biti frajer, malo se „brčio“ kao neće on dati štakoru u javnom sektoru, jer prije bi dao nekom tajkunu a ne njemu, no ima taj love ko blata, i naravno da je dao, i kćer mu radi…“

„Aha…“ potvrdio sam skupljenih obrva. Tog trenutka pred izlogom kafea prođe uredan lik, kravata i košulja, živi užas za sparno vrijeme, pomislih, no misli mi ponovno prekine poznanik za stolom.

„Vidiš ovoga… e taj ti je faca…!“

„Koliko taj uzima?“ Prekinuh ga.

„Ispod sedam tisuća neće ni da čuje…“

„Eura?“ Napravih se glupim.

„Pa da… pa neće valjda u kunama. Koji ti je ku…?“

„Ahh,“ odglumio sam iznenađenost.

„Ako kod njega prođeš imaš posao, me ne u županiji, imaš ga na razini države…“ nastavljao je on a ja sam ga slušao, pri tom pogledavajući na sat, shvativši da s likom sjedim već deset minuta, što mi je bio vrh današnjeg dana. A onda se on svojom pričom dotakao radnog mjesta na koje sam i sam nedavno aplicirao, a obećavalo mi se, a eto, ispao sam nekome iz džepa sa svom svojom dokumentacijom na putu do cilja. I onda shvatim, a bilo mi je jasno i prije zašto nisam prošao. Pustio sam ga da govori, i on je govorio; dapače, frajer se uživio, te me čak zabrinuto upitao slušam li ga uopće?

„Naravno da te slušam… na radno mjesto o kojem govoriš i sam sam aplicirao, ali ne možeš brate proći od tebe i tebi sličnih!“ prekinuo sam ga.

Pogledao me blijedo, i onda me onako neuvjerljivo, poput diletanta upitao: „Pa što se meni nisi javio?“

„Tebi? Tebi?! Ti me ne bi ni pogledao dok si kusao svoje jastoge gore među svitom, a danas kada ti guzica visi o niti, plaćaš mi malu kavu od devet kuna. Jebote, jesi li me mogao pitati želim li možda kavu u velikoj šalici?“

„Daj ne budi sitničav? Pa nećemo se sada porječkati oko nebitnih stvari!?“

Polako sam se počeo ustajati, dok me on stisnuo za lakat.

„Ma daj sjedi… gdje ćeš sada?“

„Idem doma, idem pod hladan tuš!“

„Ma daj sjedi… ostani ovdje sa mnom… pa što nam fali. Naručiti ću još jednu turu, naroljat ćemo se, ono zastvarno, pa ću ti se pridružiti u tvome JEBITE SE! svima koji su nas iskoristili odbacili.“

„Meni to ne treba! Ja sam se odavno ispsovao. Ali, jebati ćete se vi, svi vi i tebi slični!“

„Pa kako to misliš!“ vidio sam njegovu uvrijeđenost.

„Pa kada većina nas ode više nećete imati koga je… i što vam ostaje? Tko će crnčiti pod vama uhljebnim štakorima… i što je najgore, na koga ćete upirati prstom da ne radi dovoljno za vas! Tko vam ostaje kada mi odemo?“

„Ma daj pretjeruješ!“ on će.

„Ne pretjerujem, ali iz slobodnog jebanja zaći u područje incesta neće vam biti baš dobar izbor…“

„Aha… evo ga, populizam, svi vi odlazite i urušava se mirovinski, zdravstveni i prosvjetni sustav!“

Nervozno sam odmahnuo glavom.

„Vidiš li me?“

„Da, vidim…“ rekao je.

„E pa nastavi me gledati,“ rekao sam i napustio stol. Iz džepa sam izbacio kovanice do devet kuna i otišao, a on me uistinu gledao. I zurio je u mene dok sam prelazio cestu i dvojim da je išta shvatio.

Mislav Pasini

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame