Aktualno autorski tekstovi Celebrities Glazba inmediasres KOLUMNIZAM mediji POP COOLTURA showbiz Zabava

Thompson Libertarijanac: Čavoglave, mačevi i čvrsta gotovina

Kakvog li huljenja iz domoljubne perspektive: tvrditi da je ikona domoljublja, nacionalist par excellence, ustvari libertarijanac. Čovjek koji se zalaže za apsolutnu prevlast tržišta i osobne slobode nad svim kolektivnim vrijednostima. Iz libertarijanske točke gledišta, država i narod su suvišni. Trošak. Uhljebi. Jedna država, jedana narod, jedno tržište. Zamislite samo koliko bi se smanjili troškovi obranekad bi na svijetu postojala samo jedna država. Sve bi vojske mogle odmah postati dijelovi redovnih lokalnih policija i početi se baviti unutrašnjim poslovima. Do pojave prvih vanzemaljaca.

No, vratimo se Marku Perkoviću Thompsonu: razmotrimo već samu ikonografiju.

Osim na američke kečere (wrestlere) koji se često slikaju u domoljubnim pozama sa zastavom, podsjeća likom i na junake iz stripova, na primjer Konana Simerijanca. Ovaj barbar, koliko god se formalno izjašnjavao kao pripadnik neke lokalne religije na čelu s Kromom (bogom koji pomaže kod kromiranja oštrica, pretpostavljam), te iako dolazi iz neke daleke zemlje (Simerija), nomad je koji ide tamo gdje ga put nanese, ili tamo gdje je – bolja lova. Nešto kao legionar Legije stranaca u današnje vrijeme. Svoje je Čavoglave u dalekim planinama prepustio sunarodnjacima, znajući da ih nikad nitko osim niprija neće osvojiti, te se otisnuo u svijet, vjerojatno kao i naši iseljenici u Irsku i Njemačku. Usprkos tome, nikada se ne predaje različitim opsjenarima i mađioničarima koji bi ga pokušali pridobiti u svoje ideološko stado. Za njega je test realnosti ono što može rasjeći mačem. Arnold Schwarzenegger, koji je glumio Konana u filmu, porijeklom je iz nama bliskoga Graza, također izrazit indiviualac kao i lik kojeg je tumačio. Bez problema se naturalizirao i postao od Austrijanca Amerikanac, čak i kandidat za guvernera Kalifornije, iako još uvijek ima malo problema s engleskim naglaskom. Kao i Thompson sa standardnim hrvatskim, uostalom.

Zato ne bi uopće bilo čudno da i Marko Perković bude otporan na čari kolektivizma, kao i njegov stripovski pandan ili naš Arnold. Međutim, problem je naizgled u tome što on upravo od tih kolektivnih vrijednosti živi, one su njegov temeljni (core) biznis. I to neloš biznis, jer s jednim nastupom u manjem gradiću poput Slunja za Dan domovinske zahvalnosti može zaraditi godišnju plaću svjetskog prvaka u vaterpolu, ili čak i nešto više. Konačna cifra bila je oko 25000-30000 kuna, od čega treba odbiti troškove produkcije, ni u kojem slučaju ne veće od 100000 kn. Naš se Simerijanac, dakle, dobro opario prodajući svoj mač, a u slučaju da netko pomisli da mu takvi novci ne pripadaju, može oprobati i oštricu. Pa se čovjek pita što je u tome, ajmo reći, tako domoljubno. Kad bismo uvjerenom libertarijancu ponudili da pjeva besplatno, on bi to s gnušanjem odbio, osim ako se radi o pisanju u liberalnom tisku. To je, iz nekog razloga, prihvatljivo volnotiranje i u libertarijanskim krugovima. Slobodna volja ne mora uvijek biti naplaćena. No, kad se radi o, primjerice, pjevanju, takve improvizacije ne dolaze u obzir. Ako bi netko ponudio više da se ne pjeva, i to bi bilo prihvatljivo. Ako tako postavimo stvari, zašto ne bi bilo moguće izračunati i trošak države ili ponuditi državu na prodaju – za kunu ili dolar – uz određene uvjete kupcu? Na primjer da dug mora padati, a troškovi ne smiju rasti? Svi mi, dioničari ove vukojebine, mogli bismo svoje domovnice pretvoriti dionice i izlistati poduzeće Republika Hrvatska plc. na londonskoj burzi, te si skinuti s vrata teret duga od oko 25000 dolara po glavi stanovnika. Za to ne bismo ipak dobili ništa na ruke, ali bismo se riješili duga, a od države ionako ništa ne dobijamo, pa nas nije ni briga. Onima koji su ‘više uložili’, poput branitelja, moglo bi se platiti nešto na ruke, na primjer pita ih se ‘pošto dignitet’, pa nakon cjenkanja i spuštanja cifre za oko 40% doći do određenog dogovora. Ionako im se to već i sada isplaćuje u ratama u vidu mirovina, invalidnina i drugih dodataka, pa bi samo trebalo da novi gazda potvrdi obavezu.

Ali čekajte, reći ćete, sve ste tu pobrkali. O odumiranju države govorili su komunisti, Marx, Engels, donekle i Lenjin. O čemu vi to?

Libertarijanci su čista suprotnost komunistima i socijalistima, a ovi su pak potpuna suprotnost nacionalistima Thompsonovog tipa. O neoliberalima da ne govorimo, oni su tek najgori, koliko god pričali o smanjivanju države samo povećavaju vojni budžet, a ne smanjuju ništa osim plaća.

No, o kojem mi nacionalizmu pričamo? O onom koji je prodavao Vukovar da bi država bila priznata? O onom koji je oružje kupljeno iz donacija iseljeništva preprodavao po trostrukoj cijeni? O onom koji je to isto oružje preusmjerio sa slavonskog ratišta u Hercegovinu? Takvog se nacionalizma ne bi postidjeli ni izmišljeni Ferengiji iz Star Treka, a mi ovdje pričamo o časti, krvi, tlu i drugim fantazijama. Krv je jeftina, a i o tlu se lako može pregovarati, pa i arbitrirati. Ljudi poput Thompsona funkcioniraju izvan sistema, kao njegovi nadglednici i korisnici, ne toliko kao kapitalisti koji ipak moraju ostajati u granicama dopuštenog sistema, koliko kao feudalni gazde ili mafijaški bosovi. Oni sami sebi propisuju pravila, odnosno pravila se moraju držati njih umjesto da se oni drže pravila. Kao što može biti ekstreman nacionalizam, može i koristoljublje, i to obično s istim ili dosta sličnim rezultatima.

Ako bismo Perkovića zamislili kao Huxleyevog divljaka iz Vrlog novog svijeta koji se užasnut objesi kad spozna iskvarenost svijeta u kojem se zatekao, promašili bismo cijeli fudbal. On bi se u takvom hedonističkom svijetu odmah snašao i postao barem beta, ako ne i alfa. Još se bolje snalazi su svijetu u kojem ni ne postoje ikakve čvrste vrijednosti, nego su one samo simulirane radi boljeg kamufliranja tokova novca.

Umjesto fingirane bojeve gotovosti, milija mu je čvrsta gotovina.

U takvom svijetu virtualnog nacionalizma i prilično divljeg, ortačkog kapitalizma, Thompsonov simulirani nacionalizam nije ništa drugo do vješto prikriveno trgovanje. Thompson je, dakle, libertarijanac, pa makar deklarativno bio Hrvat ili Simerijanac; ili prosto narodski rečeno: najamnik.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame