Aktualno autorski tekstovi inmediasres POP COOLTURA PRIRODA & DRUŠTVO SVAŠTARA

Priča o Charlesu Lindberghu: Letač preko Atlantika bez prednjeg prozora

“It’s the greatest shot of adrenaline to be doing what you have wanted to do so badly. You almost feel like you could fly without a plane.” (Charles Lindbergh)

Ovo nije obična priča. Ovo je čista magija.

Moje ime je Charles Augustus Lindbergh. Za prijatelje Charlie. Rođen sam 04.veljače 1902. u Detroitu. Vjerujem da većina čitatelja zna tko sam i zbog čega ću zauvijek zlatnim slovima ostati upisan u povijest najvećih ljudskih dostignuća. Autoru ovog teksta ja sam jedna od najdražih povijesnih ličnosti ikad.

O čemu je riječ?

Vratit ćemo se načas u daleku prošlost. Točnije u vrijeme kad sam bio mlad. I živ. Dakle, po završetku 1.svjetskog rata,1918. upisao sam se na sveučilište u Madisonu. Tu sam prvi put u životu vidio ono što zovu air show. Zrakoplovstvo je postala moja opsesija.
1924. krećem u ‘Nebraska flying school’ u Lincolnu i ubrzo sam sudjelovao u manjim priredbama. Ništa specijalno. Šetanje po krilima aviona i iskakanja sa padobranom. Bezvezarija. Te iste godine krenuo sam u zrakoplovnu školu u San Antoniu u Teksasu i uskoro postajem prvi poštanski pilot na relaciji Chicago -St.Louis. Ulovio sam mot i odlučio ostvariti svoj životni san. Naime, još je 1919. neki bogati papak iz New Yorka ponudio 25 000 dolara za prvi interkontinentalni let i to od New Yorka do Pariza. Par optimista je pokušalo, ali svi do jednog su završili neslavno.
Bio sam mladić avanturističkog duha i nekako uspio nagovoriti par poslovnih ljudi iz St.Louisa da mi budu pokrovitelji. Ubrzo je počela izgradnja aviona koji smo nazvali ‘Spirit of St.Louis’. Prema riječima jednog promatrača, bila je to (pazite sad!) ‘dvotonska leteća benzinska kanta’.
Mediji su se sa mojom idejom sprdali, ali to me nije previše tangiralo. Kaže onaj mali iz filma ‘Mali čovjek Tate’ s Jodie Foster da kad jedan čovjek počne razmišljati drukčije od većine ta ista većina ga proglasi čudakom ili pak luđakom. Samo da nije takvih ljudi ne bi bilo znanosti.
Niti ovakvih kao ja.

20. svibnja 1927.
07.54 h
Zračna luka, Roosevelt Fielding
Long Island, New York

Kad je autor ovog teksta vidio moje povijesno uzletanje nije mogao vjerovati. Na trenutak ga je podsjetilo na guranje građevinskih kolica punih betona po neravnoj livadi. Pa pogledajmo zajedno.

Iako sam polijetanje neodoljivo podsjeća na najbolje trenutke Grunfa iz Alan Forda – evo me! Poletio sam!
Radijski voditelji su dali sve od sebe kako bi od mene stvorili sliku totalnog umobolnika, ali ja sam … letio. Sa sobom ponio vode i pet (5) sendviča. Kad su me reporteri pitali čemu samo toliko moj odgovor je bio: “Ako stignem u Pariz neće mi trebati više. A ako ne stignem, onda još i manje”.

Najurnebesniji dio priče slijedi sad. Ne znam zašto je autoru ovog teksta to toliko smiješno, ali smiješno mu je. Dakle, što moj avion nije imao? Kompas? Ne! Sjedalo? Ne! Luđaka za upravljačem? Ne! Ne znam što je toliko smiješno u činjenici da Duh St.Louisa nije imao – PREDNJI PROZOR.
Ne znam, možda i među Vama postoji netko kome je čudno da na let preko Atlantika dug 6670 kilometara letiš u avionu koji nema prednji prozor. Meni je to u tom trenutku bilo normalno i ne znam čemu od toga praviti cirkus. Mirno i opušteno voziš i svako malo izviriš glavom gdje si. Ono malo proćiriš. Da nisam mrtav više od 40 godina možda bih se i naljutio, a ovako me i nije nešto briga. Autoru je prilično smiješno i to što sam prilikom leta dosta često bio na visini od tridesetak metara i kaže da pokušava zamisliti kontejner od dvije tone nasred oceana na visini od tridesetak metara i moju glavu blesavu u kabini bez prednjeg prozora kako svako malo izviruje.
Kaos!
Let je trajao 33,5 sati. Mnogima ni dan danas nije jasno kako sam bez navigacije i prednjeg prozora uspio preletjeti ocean i pogoditi Evropu, ali pogodio sam. Ajde nije sve baš tako crno. Imao sam ipak par dobrih kompasa i – periskop!!! No vratimo se mi u kokpit. Dakle, idući detalj je također urnebesan. Zamislite grupu ribara nedaleko od irske obale kako 21.svibnja 1927. bacaju vršu i odjednom čuju kako nešto prdi daleko na pučini. Nakon što pogledaju lijevo i desno dignu glavu prema nebu i vide krntiju s krilima kako se lagano približava. Leti na visini od 20 – 30 metara. Za upravljačem sjedi moja malenkost opremljena kartom masnom od fete salame koja mi je ispala iz sendviča. Smanjujem brzinu, izvirujem kroz prozor i tek onako radi provjere, kombinacijom mahanja rukama i vikanja pitam (pazite tek ovo sad!): “Na koju stranu je Irska ???”. Ribari se jednom rukom čvrsto drže za međunožje da se od smijeha ne popišaju u gaće, a drugom mašu u smjeru Dublina.

21.svibnja 1927.
Podne manje 15
Pariški aerodrom La Bourget

Masa od 150 000 ljudi s nevjericom gleda u nebo. Minute prolaze sporo kao vječnost. I napokon! Čuje se prdež! Povijesni prdež! Čas na 15, čas na 18, čas na 20 metara od tla. Dolazim! Ostalo mi još malo sendviča i vode, glava mi je od propuha otekla kao kuhinjski bojler, motirao sam im da se maknu jer ‘Duh St.Louisa’ nema kočnice (Umirem!) … Eto!

Trijumf!
U svoju rodnu Ameriku vratio sam se 10.lipnja i to brodom, a u znak počasti pratilo me 4 razarača i 40 aviona. Odlikovalo me svim mogućim odlikovanjima. Ostatak mog života je također izuzetno zanimljiv i tko želi nek ga pronađe na Wikipediji. Autor ovog teksta bi jedino izdvojio detalj da sam istovremeno imao više žena, istovremeno im pravio djecu i bio jebač par exellance. I tko me ne bi volio?
Umro sam prije točno 43 godine – 26. kolovoza 1974.

Riječ autora teksta.

Eto!
Ovim putem bih se samo još jednom htio zahvaliti gospodinu Charlieu na gostovanju u današnjoj priči. Let od 33 sata u avionu koji nema prednji prozor i koji pri dolasku u Evropu pita ribare na kojoj strani se nalazi Irska se ne događa baš često. Zapravo meni ova priča nije smiješna. Urlam.

Inače, da nije gospodina Lindbergha danas bi moj život možda krenuo drugim tijekom, ali nema veze. Daleke 2006. prijavio sam se za kviz ‘Tko želi biti milijunaš?’ i upao u onih 100 luđaka kojima se kvalifikacijsko pitanje postavlja putem telefona. Nakon kraćeg upoznavanja gospođa me zapitala koliko je trajao Charliev let i ja sam, onako na sreću, bubnuo 38 sati. Nisam puno promašio, ali nisam ni upao! Sudbino, okrutna li si!
Bolje da sam promašio jer bi Charlie sirota za tih 5 sati više sigurno ostao bez goriva …

Gospon Charlie, počivajte u miru!

Igor Jelovčić

Komentari

Reklame