autorski tekstovi KOLUMNIZAM Politička aktuala

Zelig: Kako je Bujanec okupirao Lijepu Njihovu Rvacku u sprdodokumentarac

Upravo 1. rujna vjenčao se u dvorcu Principovac u Iloku Velimir Bujanec s odabranicom svojeg srca Karolinom Šego, zvanom Nina. Novinar Indexa Vojislav Mazzocco poslan je kao žrtveno janje na prvu crtu bojišnice da snimi to događanje, no napadnut je i premlaćen, nakon čega je došla i policija i podnijela protiv njega prijavu za remećenje javnog reda i mira. Na stranu to što se vjerojatno radi o privatnom posjedu, a ne o javnom mjestu poput nekog trga ili tržnog centra, pa se ne može niti raditi o javnom redu, nego o privatnom uznemiravanju za koje se podiže privatna tužba; ne može se, ipak vlastitim licem udarati nekažnjeno o nečiju šaku. Takvo ponašanje mora biti strogo sankcionirano. Sam udarač, koji je udarac nanio u samoobrani, nije, dakako, ni za što kriv. On se samo branio od nasrtaja novinarova lica na njegovu šaku i od kamere kojom ga se pokušalo snimiti u privatnom događanju. Prema tome, on je očigledna žrtva ovog događaja i zaštita njegova lika i djela na svadbi je prvenstvena briga policije, dok je udaranje sekundarna pojava. Kao što bi rekao francuski general i predsjednik de Gaulle nakon masakra u Parizu – to što ima nešto mrtvih je sekundarno. Bitno je zaštititi interese Francuske. A svakome je jasno da je Bujančeva svadba stvar od prvorazrednog hrvatskog interesa.

To je nadasve razvidno, budući da se tamo okupilo birano društvance, kakvo ne možemo lako zamisliti ni u Saboru, Vladi ili nekom drugom središtu državne vlasti. Za razliku od običnih ministara koji su postavljeni da glume moć i trpe sramotu za ono što se u njihovim ministarstvima događa putem raznih paralelnih zapovjednih linija, ovdje su se okupili ljudi iz stvarnih središta moći koji su takvim paralelnim linijama puno bliži, a možda njima i zapovijedaju.

Ljudi od novca i utjecaja poput Josipa Radeljaka – Dikana ili Josipa Klemma, ali ne i položaja, jer svoja djela, a bogami ni likove, ne žele previše izložiti pogledu javnosti, pa je prema tome prisustvo novinara na takvom događanju više nego li nepoželjno. Međutim, ono što začuđuje je upravo velika prisutnost novinara na tom istom događanju, pa čak i jedne Hloverke Novak-Srzić ili Andrije Jarka, što zapravo i ne začuđuje ako znamo da je mladoženja upravo to – novinar. Vjerovali vi to ili ne. Čovjek koji na poklon nosi šajkaču predsjednici Vijeća za elektroničke medije na čelu buljuka od 5000-6000 razularenih ‘janjičara’ upravo je to: novinar.

I to ne bilo kakav, čak štoviše istraživački novinar koji se istakao razotkrivanjem skandala s napuhavanjem troškova u Gunji bivše HNS-ovke i kandidatkinje za gradonačelnicu Zagreba Anke Mrak-Taritaš. Pa onda i opet začuđuje da netko tko smatra da je oblatiti lik i djelo kandidatkinje na izborima koja ti se ne sviđa vrhunski nacionalni interes ne želi da netko zabilježi na kameri njegov lik u trenucima intimnog dvostrukog trijumfa obaranja ploče s natpisom Trg maršala Tita i ženidbe za elegantnu umjetnu plavušu s minimalnim izrastom. Kao i da mu samo tu ploču s natpisom pokloni upravo jedan od protukandidata kandidatkinje na tim istim izborima koji je izabranom kandidatu na tim izborima uvjetovao potporu skidanjem te ploče. Nevjerojatno je koliko se tu javnoga interesa spojilo na jednom mjestu!

Što nas sve, zapravo, dovodi do pravoga razloga zašto dotični nisu htjeli biti snimljeni, te su Indexovog novinara koji je iskakao iz grma prepoznali kao Titovog partizana – bandita koji je pokušao improviziranom dimnnom bombom izvesti diverziju iz šume i uništiti jednim udarcem cvijet hrvatske inteligencije. Vjerojatno bi u toj paralelnoj realnosti 1941. godine kao iz nekog Vrdoljakovog ili Bulajićevog filma povikali: partizanen, banditen, zovite oberšturmbanfirera!

Novinar Mazzocco nema ausvajs za ulazak na privatnu zabavu domaćih izdajnika s okupatorima, te bi bio promptno likvidiran. Odveli bi ga u Mathausen ili staru kuću Maksovih mesara o kojoj je uzvanicima pjevao omiljeni pjevač kojeg su angažirali i za kojeg novoizabrani gradonačelnik Varaždina Čehok s ogromnom bradom i optužbama za višemilijunske pronevjere oko vrata kaže da je takvim pjesmama i povicima “za dom” motivirao hrvatske borce protiv stvarnih četnika. Odnosno, tako bi bilo da su stvari zaista onakve kakve se čine. Naime, uzvanici u svojim glavama već snimaju film, ali ne žele biti snimljeni na način na koji im ne odgovara.

Oni žele pravi monumentalni i patetični ratni film u rangu Neretve, a ne komediju u režiji Indexovog lakrdijaša Matije Babića. Samo ne žele da ih glumi Yul Brynner i Richard Burton i žele da ovoga puta Tito izgubi rat, ali zapravo sve ostalo može ostati manje-više isto. Osobno, mene je taj njihov filmić kojeg vrte u glavama najviše podsjetio na ‘Zelig’ Woodyja Allena, iz žanra ‘mockumentary’ ili šaljivog lažnog dokumentarca. U tom se filmu glavni junak nevjerojatnom kamelonskom mimikrijom potpunosti prilagođuje izgledom i ponašanjem okolini. Među ortodoksnim židovima raste mu brada i počinje moliti, među hipijima mu raste kosa, tetovaže i cvijeće oko vrata.

Nepristran promatrač koji bi ušao i snimio događanje prvo bi ugledao takve nevjerojatne hrvatske zelige na svadbi: vidio bi debeljuškastog ustaškog ministra bogoštovlja Milu Budaka s karakterističnim brkovima, ministra vanjskih, pa zatim unutrašnjih poslova NDH Mladena Lorkovića divovskih obraza s karakterističnim crnim lenonicama, čuvaricu logora u Jasenovcu opakog pogleda Nadu Šakić, samouvjerenog poslanika u Slovačkoj Blaža Lorkovića, brata mnogo poznatijeg i uspješnijeg Mladena…. no kad bi protrljao oči shvatio bi da se zapravo radi o Velimiru Bujancu, Ivi Bancu, Bruni Esih i Zlatku Hasanbegoviću. U stvarnosti nema ni brkova ni okruglih naočala, a ni ustaških kapa, ali nekako – sve je ipak isto. Zeligova transformacija savršeno je uspjela. Svejedno, događaj je – vjerovali ili ne – doista bio stvaran. Koliko god masa ljudi uopće ne vjeruje da bi se neka žena u plodnoj dobi pri zdravoj pameti svojevoljno udala za Bujanca, pa makar i pro forma, ženidba se, Bogu hvala, stvarno dogodila. Kao i slijetanje Amerikanaca na Mjesec. Zaista. Možda i u crkvi pred još jednim zeligom nalik na kardinala Stepinca. Logičan zaključak se nameće: mi ustvari živimo u allenovskom sprdokumentarcu. Kolinda nas je u Australiji prodala kao Hobbite i cijela Hrvatska postala je veliki filmski set.

Jan Klasinc

Tagovi
Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame