Aktualno autorski tekstovi Glazba inmediasres KOLUMNIZAM POP COOLTURA showbiz Zabava

Miki Solus: Kako sam ubijen kao i Mamić (zamalo) – Psihomentalnozlobnokobno

Atentat na mene dogodio se prije par godina u Bistrici ob Sotli, malenom i pitoresknom slovenskom mjestu uz granicu.

Svirali smo koncert u sklopu slovenske mini turneje. U bendu su bili Tačko, Medo, Frane i moja dobra stara Ford Fiesta.

Stigli smo u simpatičan gradić, večerali prije koncerta, spustili se u klub, napravili tonsku, popili cugu i sve što se već radi prije svakog giga. Stiglo je vrijeme svirke i mi smo odsvirali solidan koncert u omalenom klubu za stotinjak posjetitelja. Zvuk u klubu, naša svirka i broj publike, bili su sasvim pristojni. Nakon koncerta, pomalo umorni,  družili smo se s ljudima i čekali da se pokupimo na spavanje jer nam je bio četvrti koncert u nizu i bili smo mrtvi krepani.

Dogovor je bio da spavamo kod jednog od domaćina. Rekli su nam da taj momak za kojih pola sata stiže u klub da nas pokupi pa da ga malo pričekamo. Pola sata je prošlo, a njemu ni traga ni glasa. Zovu ga na mobitel, a on im govori da se zapio u nekom drugom gradiću u Sloveniji te da neće moći doći. Ekipi je žao, ispričavaju se, govore nam da možemo spavati u klubu, ali nikome od njih ne pada na pamet da nas ugosti kod sebe doma. U tom karijernom razdoblju smo polako prekidali s praksom spavanja po klubovima jer nam je lagano bilo dosta te specifične vrste spavanja. Za one koji nikad nisu isprobali taj oblik spavanja, u klub se nakon  nakon koncerta, kad publika ode, razvije  ljepljiv smrad alkohola, pišaline, rigotine i vlage u kojem morate spavati jer klub se čisti tek ujutro. Nisam picajzla i kada dolazi do bilo kakvih nesporazuma na koncertima ne radim probleme, već se trudim prilagoditi nastaloj situaciji“.

Rekao sam ekipi da ćemo spavati u klubu i da nema frke. Ostavili su nam stare madrace, deke te nas odveli u odvojenu sobu za spavanje u koju nije dopirao smradokusni vonj kluba. Bilo je oko dva u noći kada su svi otišli i ostavili nas same na spavanju. Malo smo popričali o koncertu, o planovima za sutra te se smjestili svatko na svoj madrac, ugasili svjetlo i zaspali.

Zvuk udaraca po vratima nas je probudio. Netko je nabijao po ulaznim vratima bez prestanka. Rekao sam da nastavimo spavati jer vjerojatno je neka pijana budala i ubrzo će prestati. Međutim, udarci nisu prestali, nabijanje je postalo sve jače i ta osoba je počela ispuštati životinjske urlike kao u nekom horor filmu. Nismo razumjeli što viče, ali među onim što smo razumjeli bilo je: Pusti me noter“, Ubil te bom“ Privezal te bom s sekiro“Mrtev si“.

Usrali smo se od straha. Najhrabriji član bend, Tačko, otišao je do ulaza i preko vrata se počeo derati na luđaka: Idi doma, odlazi mangupe“. Međutim, tip je počeo još jače nabijati  po vratima i urlati da će nas sve zaklati sa sjekirom. Mislio sam da će uskoro razvaliti vrata. Derali smo se na njega da ode doma, ali on je sve više zvjerski urlao i nabijao po vratima.

Nazvali smo slovensku policiju i rekli im da smo zatvoreni u klubu u Bistrici ob Sotli i da nas luđak sa sjekirom pokušava zaklati. Policajac je djelovao pospano i nezainteresirano, ali sam ga ipak uspio uvjeriti da se ne zajebavam i da pošalju nekog da nas spasi. Čekali smo policiju i s par metara udaljenosti promatrali vrata koja su se opasno tresla. U jednom trenutku počela su pucati po sredini. Nitko nije vjerovao što se upravo događa. Vrh sjekire je prošao kroz vrata. Taj luđak stvarno ima sjekiru i s njom stvarno razvaljuje vrata i mi ćemo stvarno biti zaklani za kojih deset minuta kad on provali kroz vrata.

U klubu nije bilo prikladnog oružja za obranu od manijaka. Niti noža, nit pištolja, nit bazuke. Jedina korisna stvar koju sam našao bio je aparat za gašenje požara. Manijak je već napravio rupu od kojih dvadesetak centimetara i samo je bilo pitanje vremena kada će razvaliti vrata. Uzeo sam protupožarni aparat, otišao do vrata i kroz rupu u vratima otvorio paljbu na psiho lika sa sjekirom. Nisam ga vidio jer je vani bio mrkli mrak, ali sam ga očito pogodio ravno u facu jer mu je sjekira pala , a on se počeo gušiti. Na sekundu sam mislio da smo ga sada otjerali, ali nakon kratke tišine on  je opet udario po vratima, ovaj put nečim puno težim od sjekire. Opet je počeo urlati da će nas zaklati. Otišli  smo po neki stol i stolice da zabarikadiramo vrata. Zatrpali smo ulaz, ali on je i dalje nabijao.

Odjednom smo čuli stroge muške glasove:  Vrzi sekiro i položi roke na hrbet“, a zatim zvuk udaraca po tijelu. Znali smo,  policija je došla i sredila ga. Čuli su se strogi policijski glasovi i njegovo urlanje. Policija nam je pokucala na vrata i rekla da otvorimo. Kad smo otvorili vrata, ispred nas su bila dva policajca i mladić razderane krvave majice i dječjeg lica od kojih sedamnaest godina i šezdesetak kila, u lisicama. Njegov pogled bio je psihomentalnozlobnokoban (patentirat ću ovu riječ). Ispred ulaza je bila sjekira na podu i težak drveni koš za smeće s betoniranim dnom koji je luđak koristio za nabijanje po vratima. Ta vrata bila su uništena, izlupana, probijena, za baciti. Policajac nas je pitao znamo li zašto nas je pokušao ubiti, ali mi nismo imali pojma jer ga nikada prije nismo vidjeli. Taj omaleni dječak je cijelo vrijeme šutio, nije ni riječ izustio pred nama. Samo se psihopatski smješkao i fiksirao pogled na meni. Majica mu je bila zlokobno zakrvavljena kao da se porezao o nešto. Policajac je rekao da je vjerojatno droga ili alkohol u kombinaciji s nekim psihičkim poremećajem u pitanju te da će ga odvesti u policijsku stanicu i da se ne brinemo. Uzeli su naše podatke i otišli s psihomentalnozlobnokobnim manijakom.

Bilo je šest ujutro i nije bilo šanse da spavamo nakon ovoga. Nismo htjeli ni sekunde ostati više u tom klubu. Skupili smo naše stvari i instrumente te dali petama vjetra. Vozili smo se sat vremena dok nismo bili sigurni da smo dovoljno daleko odmakli od tog psihopata i kluba. Sjeli smo na kavu u neki kafić uz staru cestu za Ljubljanu. Naručio sam kavu s mlijekom, a Frane je otišao na pišanje. Iz zvučnika je zasviral pjesma Glorie Gaynor I will survive“. Zapjevali smo zajedno s Glorijom, popili kavu i nastavili put za Ljubljanu.

Miki Solus

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame