autorski tekstovi KOLUMNIZAM POP COOLTURA PRIRODA & DRUŠTVO SVAŠTARA

Šljaka mladog proletera, vol 4: Kad bi barem samo šefa trebao slušati

Kao što radio non-stop vrti iste pjesme, tako ja vrtim isto upozorenje: Događaji opisani u ovome feljtonu su izmišljeni ili preuveličani u odnosu na stvarne događaje. Također ni ne garantiram da će biti zanimljivo.

Čitao sam raznorazne članke, što tabloidnog naklapanja što ozbiljnije obrađenih priča o očajnim radnicima koje terorizira nekolegijalna đubrad. Bilo zbog nekih malih sitnica, poput narušenih ljudskih odnosa ili zbog ozbiljnijeg mobbinga na radnom mjestu. Osim što takvi slučajevi nisu dragi radniku i sama buržoazija također ispašta. Logično je da u takvim uvjetima opada kvaliteta rada sa sredstvima u koje je buržuj uložio. Dobra radna atmosfera je presudna kako bi težina radnog dana bila što blaža, a rad što produktivniji. U svojem kratkom šljakerskom iskustvu, srećom, imao sam vrlo dobre odnose s drugim radnicima. Bili su ljubazni pri objašnjenju zadataka i nenadmašni svojom druželjubivošću i smislom za humor tijekom pauze. Međusobna solidarnost i uzajamnost imali su utjecaj na sveopći bolji osjećaj svih nas u istoj kaši. Iako je atmosfera bila sjajna iz društvene perspektive, to se nije moglo reći za pokušaj dizanja ugodne ambijentalne atmosfere. Bar gledano s mog ukusa, s obzirom da je utilitaristička politika skladišta premoćno odlučila da se svirka ne prekida od osam ujutro do četiri popodne.

Neprestana svirka nije problem već je problem ono što svira. Naime, bio sam jedini bez ukusa za pop, a poglavito onaj domaći. I baš je stanica s istim konstatno svirala (pretpostavljam da svi znate na koju stanicu mislim, ali namjerno je neću ovdje besplatno reklamirati), i uporno pokušavala me uvjeravati da su Grašo, Oliver i ostala kompanija najbolje što domaća glazba može ponuditi. Uz par iznimaka primjerice kada su puštali TBF ili Hladno pivo, nisam mogao drugo doli kao neki obrambeni mehanizam vrtiti si u glavi stihove od Theory of a deadman: „Sometimes it makes me wanna blow my fucking head off“. Nakon dva tjedna konstatnog pilanja po istome, dogodio se neočekivani šok. Ušao sam u skladište i osjetio kako čestice u zraku plešu u ritmu Dubioze kolektiv. Nakon toga se nastavila (što stranog, što domaćeg), kombinacija rocka, popa, malo repa koji su mi, ako ni zbog čega drugog, a onda barem zbog mijenjanja žanrova i tematike, uljepšali radnu atmosferu. Nisam se žalio (prigovarao sam u sebi) ni na prethodni aranžman, ali očito nisam bio jedini kojemu se nije slušalo stotinu istovjetnih pjesama o ljubavi, bilo sretnoj bilo patničkoj.

Nakon tjedan dana ugodne atmosfere, odjednom se usred dana promijenila stanica. Opet su Badrić, Sandi i ostala krema domaćeg mainstreama odzvanjali našim životima. No, anoimni gerilac se nije predao. Idući dan počelo je s Grdovićem, pa se sat vremena kasnije prebacilo na stanicu s Axwellom i Ingrossom. Onda se najednom prebacilo na klapu Rišpet pa novi zvuk mijenjanja stanice nam je doveo Chainsmokerse. Grijanje sunca i smijanje oblaka u idućem trenutku postaje englesko hejtanje hejtera koji će samo hejtati i hejtati i hejtati. Svaki put kad bi pogledao prema skrovitom kutku gdje se nalazio radio, nikoga nije bilo, ali rat se nastavio čim bi se udaljio. K tome, nitko nije pizdio. Svi su radili i vjerojatno kao i ja bili u nekim svojim snovima.

Srećom, buržuj koji me zaposlio bio je vlasnik velikog kompleksa, koji je uokolo matičnog imao još desetak skladišta u koja smo išli po potrebi. I kada me šef nakon četiri dana akustičnog rata poslao po neki malo dulji zadatak u jedan dalji terminal, bio sam presretan. Posebno jer terminal nije imao radio uređaj. Blažena tišina. Bio je veći muk nego kada odaješ mrtvima počast. Konačno sam, kao premoreni kvazinovinar mogao odahnuti od medija.

Ivor Kruljac

Tagovi
Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame