autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM mediji Politička aktuala POLITIZAM

Stališi: Raštimani državni orkestar ili 14 stališa traži dirigenta

Prije nekoliko dana jedan se stariji čovjek ustrijelio na grobu Franje Tuđmana. Neobična iskošena prizmatična struktura od crnog mramora iza Crkve Krista Kralja na Mirogoju poslužila mu je kao inspiracija da okonča vlastiti život.

Kao da je u tom času umjesto vlastitog života kao na filmu gledao i Vrhovnikov, od trenutka dolaska na vlast kada je proročanski izrekao, otvarajući pobjednički šampanjac “nama je još za živjeti” (izbjegavajući već tada nehrvatsku konstrukciju), pa do trenutka kada se posljednjim atomima snage držao za tanku životnu nit na Medvedgradskom ‘Oltaru domovine’, buncajući vjerojatno u posljednjim trenucima bliskim suradnicima “hoće li se ovo sve raspasti bez mene”, a istodobno planirajući kako da Crkvi plati puste milijune državnih eura ne bi li njegovo faraonsko tijelo dobro balzamirali za vječnost i pripremili za besmrtnu povijesnu slavu. Unatoč zabrinutosti, njegova ga je rupa iza glavne crkve na glavnom groblju uredno čekala, kao što slične rupe čekaju i brojne druge ‘uglednike’, da u njih na kraju potonu zauvijek i obično neslavno.

Dominirajući glavnim grobljem ‘iza crkve’, kao što i priliči osobama koje apsolutno drmaju svjetovnom vlašću i ne haju za života previše za metafizičke dobitke, grob prvog predsjednika lociran je na jednom gotovo dirigentskom mjestu u odnosu na ostale grobove, s kojega se vide u najbližem redu oko njega ‘prve violine’, Krleža i drugi važni i moćni, pa kako se Mirogoj na jedan način koncentrično širi od crkve polukružno na sve strane, baš kao i veliki simfonijski orkestar, dolaze druge violine, pa violončela, kontrabasi… u dnu groblja nalaze se fagoti – groblje poginulih u 1. svjetskom ratu, pa malo sa strane trube i tromboni, Židovi i protestanti, zatim mali triangli muslimanskog groblja koji se oglase jednako često kao što i netko tamo slučajno zaluta, pa zvučni i golemi timpani, tamo gdje ima nekih bivših bogataša kojima su komunisti sve oduzeli, akademika, pa čak i ustaških uglednika poput Eugena ‘Dide’ Kvaternika.

Vrhovnik je kakti zamislio da i u smrti iz nekog zagrobnog svijeta dirigira cijelom tom svitom, određuje tempo, ritam, način miješanja kostiju, koji femuri idu naprijed, koje ključne straga, kako da se fino miješaju u stakatu ili monumentalnom adagiu ili još bolje andante tempu, kako se ne bi rasule u hodu (kao, na primjer, u filmu Mumija), tvoreći hrvatsko kompaktno tkivo prošlosti na kojoj će graditi pomirbenu budućnost u slozi svih pobjednika i poraženih, malih i velikih.

Način na koji je zamislio orkestraciju hrvatske državne simfonije ponudio je svojedobno Dinamov (onda Croatia) Cezar Zlatko Canjuga: podijelio je društvo na čak 14 stališa, dok je sam Vrhovnik u početku zamislio samo tri, plemstvo, svećenstvo i vojsku. Dakle, prvi je predsjednik društvo zamislio pomalo komorno, kao gudački kvartet (onoj trojci treba dodati i običnu raju, kao kontrabas koji daje tempo i u pozadini brunda dok violina i viola uz muževno čelo slave svoj pir), dok je Canjuga pokazao simfoničarsku viziju u kojoj ima i puhača, limenih i drvenih, gudača, udaraljki, solo pjevača, i na kraju – dirigent. Sebe je vjerojatno zamislio u ulozi prve violine, otprilike onoj koju je na nebu imao veliki arkanđeo Lucifer, no na nesreću ta je pozicija jedna od najranjivijih u autokratskim vlastima i takav ‘prvi do glave’ najčeše prvi i odleti – u pakao.

Da nešto s orkestracijom ne valja, čak ni po dodekafonijskom sustavu, saznalo se na mnogo načina koji nisu milozvučno odzvanjali kao nebeska muzika sfera, nego prije kao štropot gusjenica tenkova po vukovarskim truplima, jauci ljudi ostalih u okupiranim dijelovima ili psovke onih bez posla i sredstava za život. Jučer smo, ipak, svjedočili posebno neobičnom izrazu nesklada: mladiću od 19 godina koji je nožem izbo sedmoricu sugrađana, porijeklom s Kosova, jer navodno nisu bili dobri Hrvati. Umjesto da se propuca na grobu Velikog Dirigenta, oštricu je okrenuo na prve koji su mu se učinili vrijednima odmazde. Janjevci, ili možda u njegovoj glavi jednostavno polu-Srbi, loši Hrvati. Gdje je fantastična simfonija otišla ukrivo i pretvorila se u narodnjačku cajku u nekom zadimljenom klubu u kojem loču besprizorni i delinkventi? Gdje se narušila delikatna ravnoteža društva pa sada izgleda kao tonuća Venecija ili kosi toranj u Pisi? Sam generalissimus je o tome izjavio da je “napravio temelje i prvi kat”, a ostalima prepušta da naprave ostale katove.

Nažalost, ispostavilo se da ni temelji nisu dobro napravljeni, a da u instalacijama prvoga kata kad okreneš slavinu za tuš voda curi u bideu, kao u epizodi “Stan” čuvene jugoslavenske serije ‘Vruć vetar’ s nedavno također preminulim Ljubišom Samardžićem. Temelj svake moderne države je pravo, a u našoj pravnoj državi umjesto jakih zakona i ustava ostavljeni su kao temelji par trulih drvenih stupova – institucija očišćenih od nepodobnih kadrova i zakoni koji se rastežu kao guma pod političkim pritiskom. No, čak ni u toj papazjaniji nije se uspjelo ostati dosljedno bez konflikata, pa je tako udruga dragovoljaca HOS-a uspjela u svoj grb ubaciti sasvim legalan ustaški pozdrav Za dom spremni, koji je kao takav priznat i prihvaćen od naše lokalne uprave grada Zagreba.

Kako je u pravnim temeljima zamišljeno da se taj pozdrav spoji s Jasenovcem i antifašstičkim ustavnim temeljima, a ovo pak s međunarodnim ‘vatikanskim’ ugovorima sa Svetom stolicom, a da se sve skupa ne sruši kao kula od karata na prvom povjetarcu, trebalo bi pitati stručnije ljude od Vladimira Šeksa, ali možda i od ustavnih stručnjaka Smiljka Sokola i Smerdela. Na to se nadovezuju ustavni zakoni iznuđeni pod pritiskom EU-a zbog naših grijeha u oslobađanju države i nepoštivanja prava manjina, posebne privilegije nekih drugih stališa poput dijaspore i branitelja, ali i izmjene kaznenog zakona 2011. godine kojim se ukida članak po kojem se može kazneno odgovarati za dovođenje Hrvatske u podređeni položaj, čime je automatski abolirano svako ratno profiterstvo, a umjesto toga ubacuje se par strože definiranih članaka o suradnji s neprijateljem i drugim oblicima veleizdaje vezanim isključivo za ratno stanje. Josipovićeva pak izmjena kojom je ratno profiterstvo pokušao učiniti retroaktivno kažnjivim i ukinuti zastaru za djela ratnog profiterstva, privatizaijskog i pretvorbenog kriminala, pala je na ustavnom sudu, gdje se pokazalo da su sva takva djela uistinu u apsolutnoj zastari, te da počinitelji ne mogu više ni na koji način odgovarati. Logičar Kurt Goedel vjerojatno bi odmah upozorio na neke očigledne nedostatke takvih temelja pravne države ili bi shvatio da će tako konstruirana država u jednom času vrlo lako otklizati u nešto nalik na fašizam, uglavnom vrlo daleko od liberalne demokracije kakvu je formalno zacrtala Ustavom.

S takvim temeljima uopće nije potrebno da se dogodi veliki imigrantski bum ili bilo kakav kataklizmički događaj ‘orkanske snage’, kao što vidimo na primjeru Njemačke, gdje je krajnje desna stranka AfD ušla u Bundestag i zaprijetila slabljenjem liberalne demokracije pobjednici izbora CDU/CSU i Angeli Merkel. Kao što je rečeno, nama je dovoljan već i povjetarac. A ovog su nas ljeta već drmali potresi, požari i poplave, pa se s dolaskom jeseni očekuje da se uz rasplet situacije oko Agrokora počne događati i četvrto P ove naše mini-apokalipse: politika i pravosuđe. Idiota koji će se pobrinuti da rasplet bude za nas što lošiji ne nedostaje, bilo da se radi o manekenu za brčiće Skeji ili Oparinom mudrom savjetniku Krešimiru Budiši koji poručuje svima da slobodno odu šutke i da ne lupaju vratima na izlasku ometajući mir uhljeba pri zasluženom objedu. Nema brige, jer novim zakonom o lokalnoj samoupravi lokalni čelnici postaju mali bogovi, i samo se čeka da netko da mig ili da recimo majstori za referendum i nove forme demokracije dr. Željka Markić i dr. Zlatko Hasanbegović zaključe da nam treba takav i na državnoj razini. Predsjednik zvani ‘Ćaća’ kojem će Sabor biti samo ukras. U međuvremenu, Zvonimirova se korablja nagnula prilično u stranu, poput Titanica, a na palubi stališki gudački kvartet umjesto Krleže i Mozarta zavija nešto nalik na Karleušu ili Rokere s Moravu:

Oparinka ovce šiša, savjetuje je Budiša

Ovce strižu, u džak vune meću

U radiše svega biše, u štediše još i više

Stališi bleju, makaze zvekeću

Zvec, zvec…

Hrvat, Hrvat, pravosudni rokenrol

To je život moj i tvoj, oj, Marjane, oj.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame