autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM mediji Politička aktuala POLITIZAM PRIRODA & DRUŠTVO showbiz TOP VIJEST Zabava

Obiteljski kompleks: Kako kastrirati Hrvatsku?

Tko o čemu, a Hrvati o obitelji.

Kako se krenula rasplitati situacija oko Agrokora, cijela se zemlja nastremila da sazna pikanterije iz revizije tog poduzeća, kad li je odjednom krenula revizija povijesti – prvo Jasenovca, pa onda Bleiburga – da bismo na kraju završili i revizijom pojma obitelj. Tome se dovinula naša ministrica obitelji i onih drugih važnih stvari o kojima brinemo: demografije i međugeneracijske solidarnosti, pa čak i mladih, Nada Murganić, jedna žena nalik na Schrekovu Fionu koja sigurno iz prve ruke puno može reći o smislu obiteljskog života, premda je po spolu zapravo HDZ-ovac. Tako su se u zakonu našle svakakve nebuloze, kao na primjer da je roditelj obavezan dijete odgajati kao domoljuba (prije dupeljuba u ovakvoj konstelaciji i društvenim zadatostima), ili da je obitelj strogo definirana kao zajednica oca, majke i djeteta, ili samo jednog roditelja i djeteta. Sve ostalo je nešto drugo! Drugim riječima, djed i baka koji ne žive s užom obitelji – nisu obitelj. Nije to ni ona obitelj koja je ostala bez djeteta zbog smrtnog slučaja. Ovakav ‘human’ zakon nastao je vjerojatno kao plod izvanbračne veze između hrvatske vlade i konzervativnih udruga, prije svega Vigilare i U ime obitelji, te bismo na njihovo čedo, novi Obiteljski zakon, mogli gledati i kao rezultat grupnog silovanja, nametanja vlastitih uvjerenja u načelu svjetonazorski neutralnoj vladi. Međutim, nisu vodili računa o ‘vladoženji’, odnosno premijeru Plenkoviću, koji je naprasno dao abortirati nedonošče, odnosno ukloniti ga nakon protesta javnosti iz javne rasprave prije nego je moglo izazvati konkretnije reakcije.

Pa u čemu je, zapravo, osnovni problem ovoga zakona, kojega nitko nije niti podrobno vidio i stigao proitati, pa o njemu ima samo najpovršnije informacije? Čini se da se zakonodavac zakrvio sam sa sobom, budući da već duže vrijeme oko Obiteljskog zakona, organskog zakona koji se donosi većinom glasova svih zastupnika (bar 76) ratuju dvije struje u pravnoj sferi države. Liberalnija ekipa oko Sveučilišta u Osijeku i Pravobraniteljice za djecu Ivane Milas Klarić, i konzervativna grupacija oko sadašnje dekanice Pravnog fakulteta u Zagrebu, Dubravke Hrabar, i konzervativnih udruga U ime obitelji, Vigilare i GROZD; te stranke HRAST. Dok prva nastoji u zakon unijeti norme uobičajene u Europskoj uniji i modernim liberalnim demokracijama, druga se tome opire i nastoji očuvati patrijarhalni ustroj društva i nuklearnu obitelj kao temelj društva, potpomgnutu vjerskim normama. Za svoj cilj ova druga grupacija bori se osobito definiranjem pojmova, kao što se već pokazalo na primjeru unošenja definicije braka u Ustav, tako i sada s definiranjem što ili tko sačinjava obitelj. Dakle, radi se o svojevrsnim aktivistima – lingvistima, koji nastoje da riječ tijelom – i djelom – postane, mijenjajući riječima samu stvarnost. U neku ruku, to se može smatrati magijskim načelom, pa se i sami proponenti ovog načina djelovanja u javnosti ponašaju kao svojevrsni žreci, šamani, a manje kao racionalni sudionici u demokratskim raspravama. Ustvari oni polaze od svojih uvjerenja, kojeg smatraju koherentnim svjetonazorom suprotstavljenim drugoj strani, i zatim logički – ponekad i vrlo uvjerljivo – razlažu i obrazlažu svoje teze. Na ruku im ide i sadašnja situacija s definiranjem ključnih pojmova, koji su i dalje vrlo patrijarhalno definirani. Ako pogledamo u rječniku definiciju pojma ‘muškarac’ (osoba muškog spola) i ‘žena’ (osoba po spolu suprotna muškarcu), postaje odmah jasno da se žena definira u odnosu na muškarca, pa je tako i doslovno ‘drugotna’, nema vlastitu definiciju osobnosti, osim kao ‘onaj drugi spol’, suprotan u odnosu na muški.

Ovakvo tumačenje stvari ima korijen u patrijarhalnoj kulturi i religiji, a u psihoanalizi ga je proširio i Freud sa svojim sljedbenicima. Za Freuda, postoji odnos samo prema muškom spolu, kod formiranja obitelji govorimo o Edipovom kompleksu, ili želji djece da imaju spolni odnos s majkom, gdje se kod muške djece razvija ljubomora prema ocu i anksioznost zbog straha od kastracije, a kod ženske djece zavist za penisom. Ovakva tumačenja i dalje s prenose na Freudove sljedbenike u psihoanalizi, ali i u literaturi i književnoj kritici, kao što je, primjerice Lacan, na kojem se napajao i čuveni filozof Slavoj Žižek. Za Lacana, kao što je poznato, žena ‘Ga nema’, za razliku od muškarca, i od toga sve polazi. Za razliku od Freuda, Jung je razvio spolno i vjerski puno uravnoteženiju i ravnopravniju teoriju, po kojoj su animus i anima, muški i ženski dio duše potpuno ravnopravni, te svaka osoba muškog spola u sebi sadrži i ženski dio, dok obrnuto, osoba ženskog spola sadrži muški dio. Ovaj način gledanja na stvari puno je bliži taoizmu nego monoteističkim religijama, osobito abrahamskim, u koje spada i kršćanstvo sa svojom katoličkom varijantom. Također, bliži je i teoriji roda odvojenog od spola, kojeg katolički ekstremno nabrijana ekipa naziva ‘rodnom ideologijom’. Bez namjere da ulazim u dublju analizu ovih pojmova, što bi zahtijevalo pune veći prostor od ovog članka, slobodan sam primijetiti da se u protivnicima ‘rodne ideologije’ može naslutiti otpor ‘frojdovskih’ likova prema ‘jungosvkom’ doživljaju spolnosti, a posebno to dolazi do izražaja u mizoginiji ženskih osoba poput Željke Markić, koja bi bila teško objašnjiva samo kroz frodovsku teoriju ‘zavisti za penisom’.

Ako Željka Markić toliko zavidi muškarcima na penisu da je spremna poput nekog ženskog Kvislinga izdati svoj spol, samo zato da bi spasila od pošasti ‘roda’, pa se prema tome opire onom svojem muškom dijelu u sebi (rodu ili animusu) samo zato da bi svoj spol učinila sasvim čistim, slično kao što nacist želi učiniti čistim svoj narod, onda se takvo ponašanje ne može opravdati iz pozicije osobe koja Ga doista nema. Na neki način, Freudova teorija mora biti pogrešna i upravo Željka Markić u sebi sadrži dovoljan dio muškog Animusa da bi se mogla ravnopravno nositi sa stvarnim osobama muškog spola u javnoj borbi. Njeno opiranje tome da je se slika s ‘hitlerovskim’ brčićima ne ukazuje samo na ljutnju zbog toga što je se prikazuje nacisticom, što je ustvari i ne bi smetalo, nego što se ukazuje na muški dio Nje, koja se bori za čistoću spola i uklanjanje muške rodnosti iz ženskosti, za eliminaciju lezbijskog iz ženskog.

No, kao što doznajemo iz Elektrinog kompleksa, kojeg Freudova teorija ne priznaje, moguće je da i ženska djeca žele spavati s roditeljem, pa postoji potpuna zrcalna ravnopravnost između muškog ‘edipovskog’ i ženskog ‘elektrinog’ odnosa prema roditelju. Je li pak takav odnos i njegovo neuspješno razrješavanje uzrok nastanka homoseksualnosti, ili je homoseksualnost urođena, kao što se danas uglavnom smatra, ostavljam vam da sami prosudite. Kako god bilo, spolna orijentacija ne mijenja činjenicu da je ‘spolna čistoća’ spolova samo fikcija i da u svakoj osobi nekog spola itekako postoje natruhe drugoga spola, pa i više od toga. Obiteljski zakon koji ignorira realnost i bazira se na fikciji, te nastoji ukalupiti realnost u Prokrustovu postelju uskih definicija obitelji mora se kad-tad razbiti o Scilu i Haribdu stvarnih spolova, muškosti i ženskosti koja se opire takvim definicijama. Ako bi muškost i ženskost bile tako strogo odvojene, onda bi se moglo nametnuti viđenje da je jedina svrha takve odvojenosti samo prokreacija, stvaranje nove djece, ali bi bila nemoguća bilo kakva smislena komunikacija između spolova, a prema tome i užitak, pa i ljubav. Sve bi bilo isključivo podređeno funkciji rađanja, kao što traži vjerska dogma.

Ali znamo da se nekad smatralo i da se sunce vrti oko zemlje, koja je ravna ploča. Također, možemo govoriti i o određenom ‘obiteljskom kompleksu’ kojeg crkva proizvodi kako bi se umiješala u privatne bračne i spolne odnose: za pretpostaviti je, naime, da kler koji sam nije kadar ispunjavati funkcije roditeljstva i to ni formalno nema prava zavidi bračnim parovima na njihovim sposobnostima prokreacije i želi se umiješati u taj odnos, baš kao što se i malo dijete u braku svojih roditelja želi umiješati i spavati s jednim od roditelja umjesto drugoga. Ako znamo da se često radi i o osobama s vlastitim kompleksima, neurozama i poremećenom seksualnošću – recimo, pedofilijom – cijela pozadina interesa crkve da propisuje obiteljske odnose biva još interesantnijom, kao i njena borba protiv ‘rodne ideologije’ kako bi se povećao broj ‘čistih spolova’, a i male djece u crkvama.

Čisto libertarijanski gledano, ovakvo gledište stavlja državu u poziciju poslodavca, gdje se u slučaju braka radi o ugovornom odnosu između dvije privatne ugovorne strane, od koji su obje ujedno i poslodavac i radnik. Ako je njima dovoljno da si pružaju uslugu kojom su zadovoljni i nemaju potrebe ‘proizvoditi’, tko je država da im to propisuje i miješa se u njihovo međusobno pružanje usluga? U tom slučaju država se pojavljuje kao kupac proizvoda, ona naručuje novog građanina, ali ne smatra da bi taj proizvod od kojega ima određene koristi (poreze i druga davanja) trebalo i platiti, iako se očigledno radi o javnoj nabavi ili čak o javno-privatnom partnerstvu kod kojeg privatni partneri snose uglavnom sve rizike i troškove, a država manje-više samo profit i koristi. Država se i tu ponaša kao loš kupac prema svojim dobavljačima, svojevrsni Agrokor koji nastoji što duže odugovlačiti s rokom isplate, a istovremeno koristiti robu. S obzirom da su i sami dobavljači prepoznali o čemu se radi, oni sve više ‘raskidaju ugovor’, odnosno, emigriraju i zemlje gdje se država poštenije odnosi prema njima. Za pretpostaviti je da će ih novi Obiteljski zakon, premda naprasno povučen na doradu, učvrstiti u uvjerenju da tamo i ostanu, a potaknuti i nove iseljenike s djecom da sve rasprodaju i krenu njihovim stopama.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame