inmediasres Kritike mediji showbiz TOP VIJEST

Damir Avdić: Amerika – album godine i povratak posljednjeg istinskog revolucionara Balkana

Damir Avdić Graha je ubojica.

Posljednji istinski glazbeno revolucionarni lirik Balkana. Lik dovoljno drčan i hrabar uzeti samo gitaru kao oruđe i oružje i stroj. Stati na pozornicu bez nužnih svjetala i ogoliti se do koske. I rafaljirati po društvu i okolini. Socijalno bitne teme i opaske bez pušenja lijevima, desnima, centralnima, globalnima, lokalnima, nacionalnima i inima. Sve je to ista pizda materina.

Njegov je storytelling opak, njegov leksik je bridak, njegov riff je ubojit, njegov pogled je preziran. Vuk samotnjak koji savršeno odgovara dobu u kojem se mrijeste uglavnom replikanti i njeguje kultura kopipejstanja, veličaju showbizz površnosti i etiketiraju svi koji ne pripadaju krdu.

Tu negdje već desetljeće on gura svoj samotnjački minimalizam. Uzima gitaru u ruke, stavlja je na najjače i prati se dok priča bolno bjelodane istine. Garnirao je kultnu pratnju i respekt scene. Jer nije za svakoga. Treba imat muda suočit se s onim kakvim se bojimo biti viđeni ako nam to netko u facu pljune bez šarenih laža i mašni zamotani u rođendanskim manirima. S pažnjom i učtivošću. On je lik koji će pljunuti “Mrtvi su mrtvi”, “Život je raj”, “Manjinu”, “Human Reich”, “Mein Kapital”, singl “51”, a sad “Ameriku” u Kapital Rekord, samoizdatom obliku. Kao audio testament vremena. Anno domini 2017.

Album je snimio netom, tokom rujna u ljubljanskom studiju Metro, jednako kako nastupa uživo, bez produkcijskih sranja i uljepšavanja, samo uz pratnju svoje mašinke i svojih tromblona. Damir lagano sikti od prvog stiha naslovne stvari: “Amerika ima talent, za demokratiju čizburger, ima rezervate, za starosjedioce, stipendije i zelene karte, za imigrante i došljake, jer oni nisu jahali konje i ne nose ratničke bolje, sanjaju american drim…” opisujući što vidi od strane prvaka svijeta u svjetizmu in general after Trump.

“Ljudi nisu stoka ljudi vole Boga, ljudi vole narod svoj, vole otadžbinu, domovinu, a da bi ljubav trajala metak je u cijevi…ljudi sjede oznojenih guzica ispred ekrana, ljudi žele umrijet za narod svoj jer ljudi znaju lako je umrijet teško živjet, proć sve ovo a ne bit šupak” nastavlja ironično i cinično parodirati Balkance u agresivnoj priči “Jebeš rat”. “Ljudi hoće refren hoće ruke gore hoće kolo, ljudi hoće čopor alfa male da ih vodi” samo je dio novog remek djela bazičnog operiranja po Balkanu. Na tragu fantastike “Imam 22” ili “Human Reich” Avdićevi ubodi ne ostavljaju dvojbe oko zauzimanja strana i onoga što je u nama. “Čovjek na trapezu” daljnji je korak naprijed karikiranju klaunizma i cirkusa demokratije u kojoj ne smije krotiti lavove samo žonglirati parolama, ima slobodu misli da ne bi djelovao, a ritmički frik u “Zdrav jak močan” autoironično se osvrće na lika jednako slikovitog kao junaka iz “Imam 22”. Desetminutna avangarda “Detroit” ubit će u pojam i najizdržljivije na globalnu pizdariju kroz prizmu lokalnog pričanja sudbine malog došljaka u Zagreb, dok “Avantgarda” nosi strelovite riffove uz njegov junački ep u kojem se na krvi proletera školuju djeca profitera. “Ne mogu oni pobit kolko mi možemo cvijeća bacit” govori u “Nuspojave” u kojoj propituje ideologiju laži i ostavština prijenosa s generacije, kritički ubadajući ideju konzumerizma kroz trenutno aktualno bojevanja bitaka s “pretilizmom”, ne praštajući nikom (“multikultura je najefikasniji način da se vidi tko je na kojoj strani”) i koju će podcrtati fenomenalnim stihom “Nadao sam se krizi srednjih godina ali su mi rekli da sam prestar za to”. U “Anarhokapitalizam” će britkije i točnije od modernih filozofa podcrtati u kom se smjeru kreće trenutna antopološka masa zvana susjedi i revolucionari (“ja sam pička koja maše zastavom support pirate bay, support snowden, assange”). Bolnom obračunu s religioznim temama pripada kraj u “Gospode” u kojem se izbacio na sijedog i na njegovu pastvu u kojem vjernicima poručuje “kaješ se kurac, laješ s čoporom pičko”.

U vrijeme poraza svake alternative i atrofirane ideje slanja poruka kroz glazbu Damir Avdić je Valter nad Valterima, posljednji Mohikanac ove otužne scene razvučene između sisa i gaćica Severine i infantilnog komercijalizma Dubioze. Nije ovo za svakoga. Ovo je elita. Panteon. Ovo je lektira. Samo treba imat muda. (JA)

SKIDAJTE OVO I PLATITE///OVO JE GLAZBA KOJA VRIJEDI: ALBUM DOWNLOAD!!!

10/10

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame