autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM mediji Politička aktuala POLITIZAM Zabava

Agrokorida

Nastavlja se saga o Agrokoru.

Mnogobrojne dimenzije ovog slučaja čine ga jedinstvenim u hrvatskim okolnostima, makar se neke frapantne činjenice ponavljaju u svim sličnim slučajevima. Spektakularna uhićenja (zajednički jezik: hapšenja) navodno odgovornih osoba u 0% slučajeva rezultiraju ičim gorim od guljenja krumpira (zajednički: svirepa kazna za gospodarski kriminal). Cijela stvar podsjeća sve više na kraj koride u kojem izmučenog bika nakon što su pikadori iz njega izvukli posljednje atome snage treba dokusuriti glavni toreador, to jest matador (ubojica).

Čemu služi ta predstava, osim uveseljavanju naroda? Cijeli vozni park glomaznih luksuznih marica s velikim zatamnjenim prozorima naredao se u 6 ujutro ispred Kulmerovih dvora, da bi ga dočekala svita od dva psa čistačice? Očekuje se ozbiljno ispitivanje u MUP-u: gdje ste zakopali kosti? – Vau, vau, odgovaraju uhićenici. Who let Gazda out?! Who, who, who, who… Pa… upravo MUP?! Kao u nekoj epizodi Pink Pantera s nezaboravnim Peterom Sellersom u ulozi šlampavog inspektora Clouseaua, sama je policija više od mjesec dana ranije omogućila Gazdi Todoru da legalno promijeni prebivalište i premjesti se u London, gdje bi neki Sherlock prije našao Jacka Trbosjeka nego li nekog odbjeglog ruskog ili balkanskog tajkuna s pravosudnim repovima.

Dok se cijela obitelj Todorić preselila na nove engleske pašnjake, možda razmišljajući kako da izvučenom lovom otkupi od Katara Harrod’s za koju milijardicu funti i pretvori ga u Todor’s, pa nastavi svoj život na visokoj nozi u stilu Blakea Carringtona i zločeste Alexis, ovdje je narodu ostavljeno da se zabavlja pitanjima zove li se zgodna i mlada pedesetogodišnja žena Zlatka Canjuge Piroška ili Piruška, ima li to ikakve veze s Klarinim piroškama koje se prodaju u Konzumu, ali i u Sparu i na drugim mjestima, te kako je moguće da je žena koja je od 2013. godine na porodiljnom (drugo dijete je rodila u 49-oj godini), a od 2015. godine uopće nema nikakvu funkciju ni u Agrokoru niti igdje drugdje, bila jedna od najdogovornijih članica uprave te megatvrtke. Posljednja njena pojavljivanja ujavnosti ticala su se Bandićeve kampanje za predsjednika Hrvatske, kad je intervenirala da se negdje prikrije veliki račun za jabuke koje je Todorićeva firma doturila tom nesuđenom predsjedniku. Nevjerojatno je kako su hrvatski stališi posrnuli, i to čak na samome izvoru te plemenite srednjovjekovne ideje – u obitelji Canjuga.

Od vitezova Reinera i malteških sokolova s debelim križevima kakve su vjerojatno tada zamišljali, pretvorili su se u obične dilere jabuka i papirnatih vrećica, koje Canjugina firma proizvodi još od 2001. godine u suradnji s austrijskim partnerima i prodaje ih Konzumu, Lidlu i Mlinaru. Na taj način mala se zagorsko-dalmatinskozagorska stališka obitelj porijeklom iz Ivanca (on) i Glavica kod Sinja (ona) nesumnjivo dobro potkožila i pripremila na sedam mršavih krava koje nesumnjivo moraju uslijediti nakon divljih piruški na dvorovima kralja Todora. Je li žena pripomogla mužu da se papirnate vrećice probiju u Konzumove trgovine tek bi trebalo utvrditi, no kako znamo žena protiv muža ne može na sudu svjedočiti, a razvedu li se, osigurala se s alimentacijom barem negdje do 80-e godine. Do tada, tko živ, tko mrtav, a nekadašnjem Dinamovom Cezaru mogla bi prilično smanjiti milijunske iznose izvučene iz firme koja usprkos velikim partnerima s kojima posluje uredno već godinama knjiži samo gubitke.

Na kraju, cijela ta saga mogla bi se sažeti riječima: “U ime obitelji”.

Najveća obitelj je odbjegla i pomalo se i razvodi. Ante Todorić najavio je razvod od svoje misice Martine, no najverojatnije ne radi se o svađi zbog neimaštine, nego o još jednom manevru kojim će se imovina prebaciti na one dijelove obitelji kojima se sudski ne može nikako oduzeti, dok će se sam Ante navodno uskoro pojaviti pred istražiteljima. Kada? Ne zna se. “Kada bude potrebno” – kaže on.

Glavni mupovac Božinović izjasnio se o svemu sokratovskom izjavom: ne znam gdje su i nije moj posao da znam. Pa naravno, glavni posao policajca je da zna da ništa ne zna i da je za to dobro plaćen. Clouseau-Sokrat je dobitna kombinacija u policiji, pa nam kao još jedina negativnost u državi preostaju oni rijetki novinari koji su uspjeli snimiti Ivu Balent kako par dana prije racije umiče u luksuznom terencu, da bi novinaru bile upućene i prijetnje “zašto snimaš” i tome slično. Dakle, dok nas s Maltom povezuju ne samo katolička vjera, vitezovi i više od 15% udjela turizma u BDP-u, mogao bi nas uskoro povezivati i odnos prema novinarima, gdje su prije neki dan mafijaši povezani s državom roknuli najugledniju antimafijašku novinarku.

Dakako, nije da kod nas mafije nema, nego nema ni takvih novinara ili drže dobro glavu u zemlji kao nojevi, ali tko zna? Kako su stvari krenule, Rusija u kojoj novinari za gazdu Putina imaju ulogu komaraca i muha koje se mlati muhotukom ili suzbija pipsom mogla bi postati još važniji ‘partner’, što pokazuje istovremeni odlazak predsjednice Kolinde u pratnji glavnog državnog odvjetnika u pravcu Putinove crnomorske daće nekog zvučnog imena. Ako se vrati (znamo da Staljinu nije bilo pametno ići blizu, što je u ono vrijeme dobro iskoristio jedino Josip Broz Tito, pa kao jedini preživjeli Staljinov suradnik otkačio samog Hozjajina i pokrenuo vlastiti državni biznis), i ne bude u međuvremenu zamijenjena sličnom plavušom s ruskim naglaskom, možemo očekivati da će barem poput babuške u većem NATO oklopu skrivati jednu manju s FSB-KGB oznakama.

U međuvremenu se pokretanjem istrage zaustavilo formiranje povjerenstva o Agrokoru u kojem su trebali sudjelovati i SDP-ovci. Kažu da kad nešto ne želiš riješiti, moraš osnovati povjerenstvo (priručnik CIA-e za sabotažu tako izričito tvrdi), ali čini se da ni to nije moguće. Umjesto toga, premijer Plenković preporuča nešto još manje iskoristivo, naime ‘načelo zakonitosti i poštivanje hrvatskih pravnih propisa’, te nas uvjerava da će cijelo iskustvo za Hrvatsku biti ‘transformativno’. I nesumnjivo atraktvno, dodao bih na to. Cijela priča je vjerojatno vrlo providna: budući da Agrokor nije mogao biti prodan na zapadnim burzama za pristojne novce ili uvaljen drugom kupcu po normalnim uvjetima kupnje uz dubinsko snimanje poslovanja, da se ne bi usput oktrili tajni izvori prihoda političke elite, ti su novci jednostavno izvučeni iz firme, čija je vrijednost nakon opterećenja dugovima došla točno na onu nabavnu od 0,0099 kuna ili nešto manje od jedne lipe. Je li taj novac kasnije opran i preko novih kredita ruskih investitora i američkih ‘lešinarskih’ fondova a la Knigthead opet ubacivan natrag u Agrokor da bi se na račun toga odvojile opet najvrednije firme, kao što je Jamničina punionica mineralne vode, vjerojatno se nikada neće točno ustanoviti, usprkos svim provjerenstvima, makar će to sigurno biti poučno i transformativno. Rusi jako dobro peru novac, recimo u Maleziji su na taj način nestale milijarde kasnije pronađene u švicarskim bankama, pa nikom ništa.

U očekivanju ovog nadasve proaktivnog iskustva, vjerojatno će većina zainteresiranih ipak prvo potražiti kruha u Irskoj i drugim bolje uređeni zemljama, manje opterećenim vječnim tranzicijama i transformacijama prošaranim manjim krizicama i bankrotićima. Na kraju krajeva, da i onog bika s početka priče pitaš bi li rado otišao nekamo umjesto da služi za zabavu toreadorima i svjetini, vjerojatno bi i sam zaključio da se bolje manuti ćorava posla i emigrirati u pravu Katalonije ili neke zemlje s manje krvavim običajima.

Na kraju, kao u lijepom Almodovarovom filmu ‘Sve o mojoj majci’, izašao bi on iz tunela u kojem bi se ukazala Barcelona, Frankfurt ili već neki drugi grad s kurvama i svodnicima, pijancima i uličnim potepusima, svakako humanija i prirodnija atmosfera od ove pseudo-keringtonovske lopovske satrapije koja se ne prestaje ‘transformirati’ i ‘glajhšaltovati’ već desetljećima.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame