Aktualno Celebrities Glazba inmediasres Kritike POP COOLTURA showbiz

Beck: Od najmanje dobrih k najboljima – listanje kompletne diskografije

Beck's new album, his first since 2008, is called Morning Phase.

Objavljivanje novog albuma jednog od preostalih istinskih glazbenih ekscentrika daje nam više nego dobar razlog za preslušavanje cijelog umjetnikovog kataloga. Iako daleko od laganog pothvata, slušanje slične diskografije samo budi admiraciju prema djelima i osobi koja je takve ideje uspjela ostvariti. Ukratko, Beck je američki kantautor i producent, multi-instrumentalist i vokalist poznat po eklektičnom glazbenom stilu, avant gardnim kompozicijama i bogatoj paleti soničnih utjecaja. Poznat po specifičnom načinu izvedbe glazbe, kolažiranju instrumentacije i emocije, na pojedinačnom djelu ili sveukupnoj diskografiji, Beck je zaslužan za jedne od najšarenijih i uzbudljivijih albuma zadnjih nekoliko desetljeća. To su jedni od mnogih razloga zašto je smatran jednim od najhrabrijih i najinovativnijih glazbenika nove generacije, čija se odvažnost proširila na cijelu industriju koja je svoju bit mijenjala u njegovo ime. Mnogi su nakon slušanja ‘Loser’ po prvi puta uzeli gitaru u ruke i pokušali stvoriti vlastiti sarkastični nered. Instrumentalno, umjetnikova avant garda se nalazi u kompoziciji koja je uključivala folk i lo-fi instrumentaciju, samplove i elektroniku, ponekad sve u istom loncu, krojeći nevjerojatnu ironičnu i postmodernu kreaciju zbog koje je kontinuirano bio prozivan jednim od najkreativnijih glazbenika nove generacije.  

  1. ‘Golden Feelings’ (1993.)

Niti sam glazbenik nije oduševljen svojim prvim izdanjem, što nije začuđujuće. Ovo eksperimentalno djelo nam retrospektivno daje do znanja što se sprema ali se kao pojedinačno ostvarenje gubi u slojevima agresivne i iritantne buke. Iako se sam album može smatrati vremenskom kapsulom te su određeni prikazi izuzetno interesantni, sveukupno djelo se nalazi na granici neslušljivosti.  4/10

  1. ‘Stereopathic Soulmanure’ (1994.)

Korak u podnošljivost je očigledno bio pretežak zadatak za mladog anti-folk pionira. ‘Stereopathic Soulmanure’, izdan tjedan dana prije monumentalnog ‘Mellow Gold’, je predstavljao kolekciju od 25 lo-fi snimaka bez očigledne kohezije. Prisutne su bile kompleksnije elektroničke pjesme zajedno s jednostavnijim i direktnijim folk izdanjima. Daleko od savršenog, treba se diviti ovakvim pothvatima koji objektivno udaljavaju diskografske kuće i slušatelje apstraktnom pojavom i eksperimentacijom, ali to je bio Beck.  5/10

  1. ‘Colors’ (2017.)

Ovo nije užasan album, ali je neizmjerno dosadan i monokromatski. Nisu prisutne karakteristike koje su činila sve prethodna izdanja posebnima te očajno nedostaje karakter. Može se zaključiti kako ovo djelo izdaje sve ono iza čega Beck kao umjetnik stoji, te prepušta kredibilitet potrošnim pop trendovima. 5/10

  1. ‘One Foot in the Grave’ (1994.)

Nakon uspjeha singla ‘Loser’, Beck je kušao plodove instant slave što ga je gurnulo do ruba ludosti. Kao i ‘Stereopathic Soulmanure’, ovo je djelo egzibicija lo-fi, anti folk i indie soničnih krajolika koji su kreirani kao čin frustracije umjetnika na navedenu pozornost. Album se može gledati kao i posljednji uradak čiste eksperimentacije prije prelaska na teritorije velikih diskografskih kuća (strah od ograničavanja kreativnosti i individualnosti). Iako se puštanje ‘Stereopathic Soulmanure’ u prodaju činilo kao čišćenje nepotrebnosti prije osmišljavanja nečeg istinski bitnog, ‘One Foot in the Grave’ ipak predstavlja važan trenutak u povijesti kantautora kao i njegovih slušatelja. 6/10

  1. ‘Morning Phase’ (2014.)

Iako se bolje uklopio u postojeću diskografiju nego što sam prethodno očekivao, ‘Morning Phase’ i dalje ne predstavlja ključnu niti osobito važnu točku u karijeri glazbenika. Najavljen kao bratsko izdanje kultnom ‘Sea Change’, očekivanja su bila visoko ali nikad ispunjena. Iako su stilski izrazito slični, ‘Sea Change’ nikad ne bi opisao kao monotono ili neinteresantno djelo. Moje mišljenje o starijem albumu se oslanja na njegovu moć i emocionalni udar te izrazit ojećaj tuge savršeno skrojen s instrumentacijom. ‘Morning Phase’ je poprilično lijepo djelo, ugodno za slušanje ali bez pokrića. 6/10

  1. ‘Modern Guilt’ (2008.)

Gdje mnogi albumi ovog inovatora pružaju iskustvo te se slušanja pretvaraju u posebne događaje, ‘Modern Guilt’ se u usporedbi čini poprilično maleno. Jedan od najkraćih albuma kantautora je istodobno jedan od njegovih najintenzivnijih. Ovaj album ne stvara neku veću sliku, ne izlaže nove art smjerove te nije egzibicija unutarnjih demencija obučenih u glazbene tkanine, ali usprkos tome pruža izrazito zadovoljstvo. Blagi povratak na zvukove psihodelije s gitarom kao glavnim junakom je bio pun pogodak. Ovo je jedan od najkonvencionalnijih projekata glazbenika, bez ludih instrumentacija i nadrealnih stihova, ali začuđujuće vidjeti Beck-a kao tradicionalnog rock glazbenika ne razočarava. 7/10

  1. ‘The Information’ (2006.)

Ovo je hip hop Beck, bez sitničarenja ili oskudijevanja, potpuno uronjen u stilistički pravac i ideju. Iako je sam umjetnik jedan od inicijatora kombinacije rock glazbe i hip hop produkcije još na ‘Odelay’ i ‘Mellow Gold’, ‘The Information’ možemo proglasiti kulminacijom sličnih ideja te djelom koji će daleko u budućnost bit gledan kao onaj u kojem granice ne postoje. 7/10

  1. ‘Midnite Vultures’ (1999.)

Ovo je ploča za koju su mnogi mislili da je šala. Na jednu stranu, Beck se oduvijek igrao s raznim glazbenim stilovima te je njima i vladao, no ovog puta je možda bio malo ispred vremena. ‘Midnite Vultures’ je dance album utopljen u ‘ljepljivu’ disco, funk glazbu koja ne bi bila izvan mjesta puštena u nekom otrcanom strip klubu. Beck je usavršio svoju prisutnost na sceni nedodirljivom mješavinom šaljivog i istovremeno genijalnog sadržaja. Album pršti bogatom teksturom instrumentacije te stoji kao spomenik gotovo savršenoj pop glazbi. 8/10

  1.  ‘Guero’ (2005.)

Gledajući popis pjesama, ‘Guero’ je vjerojatno Beck-ov najkonkretniji pop album. Od prepoznatljivih gitara do tiših, introspektivnijih trenutaka, ‘Guero’ je ispunjen uzbuđenjima i potencijalom. Ovdje, možda više nego igdje, Beck pokazuje svoj eklekticizam i spretnost. Po mnogima ta raznovrsnost i eksperimentacija uništavaju pop glazbu te se pozivaju na kultne bendove i izvođače koji su odabrali svoj put i pratili ga izvrsnim pločama. Ako je to neko nepisano pravilo onda je Beck ponosna iznimka. 8/10

  1. ‘Mutations’ (1998.)

Kronološki prvi smireniji akustični album inače ‘freak’ glazbenika koji je nastao za vrijeme čovjekove najkreativnije, nepredvidive faze. Osjete se dodiri folk i blues glazbe obrađene na ‘One Foot in the Grave’ ili ‘Golden Feelings’, no činjenica kako je glazba ovog puta dobro producirana te uspijeva držati sustav na mjestu za razliku od navedenih albuma gdje se kretalo kroz potpuni kaos. Ovaj projekt nudi trenutke apsolutne ljepote kao i momente neočekivane izolirane ružnoće, čineći savršeno manipulirani sukob i kontrast kojem se treba diviti. Mislilo se kako će se ovaj album nahvaliti radi kvalitete ali i brzo zaboraviti radi low budget prezentacije i nedostatka konkretnog singla, no nakon gotovo dvadeset godina ‘Mutations’ ostaje jedan od najboljih albuma devedesetih godina. 9/10

  1. ‘Sea Change’ (2002.)

Kroz svoju karijeru, Beck je stvorio izolirane svijetove toliko strane da je ponekad bilo teško se povezati s njegovom glazbom. U takvim krajolicima lako je vidjeti njegov rad kao destinaciju malo udaljenu od naselja u kojima živimo. Upravo zato se može činiti kako kantautor ne piše iz osobnog mjesta. No ‘Sea Change’ mijenja sve! Po prvi put, Beck nas je pustio unutra, ne u imaginaran svijet već u njegov svijet. Dopustio nam je pogled u svoje neizlječivo srce i potresenu dušu. Imali smo priliku osjetiti najljepše iznesenu ljubavnu bol te se nikad nismo vratili na staro. 10/10

  1. ‘Mellow Gold’ (1994.)

‘Mellow Gold’ je kaleidoskopski prikaz jeftine kulture probavljane tijekom devedesetih godina. Slika je ojačana nadrealnim poetskim izražajem i još čudnijom instrumentcijom što zajedno čini ovaj album neizostavnom pojavom u glazbi. Razbijaju se granice između žanrova do točke neprepoznativosti, slobodno se povezuju rock, hip hop, folk, psihodelija te avant gardni smjerovi poput anti folka i lo-fi glazbe. Demonstriraju nam se vrtoglave sposobnosti umjetnika, povezane humorističnim i originalnim točkama gledišta, jednostavnim ali i šarenim slobodnim stihom. Ovo je čudovište od albuma, estetika ružnog na pijedestalu. 10/10

  1. ‘Odelay’ (1996.)

Puno smo spominjali Beck-ove prve albume, osobito ‘One Foot in the Grave’, te njihove eksperimentalne karaktere. ‘Odelay’ je konačna rezolucija svih ideja navedenih kroz godine, upakirana u krajnje impresivnu cjelinu. Čak i danas, album zvuči kao nešto nemoguće za rekreirati. Svaka pjesma je drastično drugačija od prethodne ali se ne dobiva osjećaj kako se radi o labilnom djelu, na trenutak od raspada. ‘Odelay’ je mogao biti prazan umjetnički projekt, no njime teče vrela krv zahvaljujući samom umjetniku, izgubljenom u vlastitim mislima i idejama, s kreativnošću koja čini sve ostale pitomima. Deformacija stilova i žanrova, protest protiv principa i definicije glazbe, nas upućuje da pogledamo preko vlastitih ograničenja i konvencionalnih razmišljanja, da ne postoji određen način kako bi nešto trebalo zvučati. Hvala Bože na tome jer ovo predstavlja kulminaciju rock glazbe do prelaska u novo stoljeće te se može proglasiti jednim od najvažnijih, i najboljih, albuma ikad napravljenim. 10/10

Becka apsolvirao Domagoj Jurić

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame