Glazba Kritike

Moskau: Violence and Sorrow – trening za umiranje kakvog se ne bi posramio ni Cave

Nick Cave u našim krajevima već desetljećima predstavlja svetu kravu čiju genijalnost nitko nije dovodio u pitanje čak ni kada je snimao jedva osrednje albume poput „Push the Sky Away“. U tom svjetlu, prilično iznenađuje što se sve do pojave art kolektiva Moskau nitko nije ozbiljnije uhvatio u koštac s nasljeđem ne samo australskog „princa tame“, nego i svih onih nepravedno zapostavljenih genijalaca koji su prošli kroz njegove Bad Seedse ili, još ranije, Birthday Party i Boys Next Door.

Da se razumijemo, Moskau ni u kom slučaju nisu obična kopija Cavea, već s njim dijele fascinaciju smrću, nasiljem, tugom i najmračnijim kutevima ljudske duhovnosti i religije, dok gledano strogo glazbeno, u njihovom izričaju često prepoznajemo i utjecaje Toma Waitsa te, posebno uživo, Blixinih Einstürzende Neubauten.

Album starta s „Totus Tuus“, citatom pape Ivana Pavla II. koji je istoimena skupina vjerskih fanatika pogrešno protumačila kao poziv na odbacivanje moderne tehnologije i bilo kakvog oblika zabave. U pitanju je neurotična, gotovo psihotična propovijed čiji eksperimentalni karakter i slobodna forma kao da preslikavaju njihove koncertne nastupe na kojima u instrumente znaju pretvarati i stare sudopere ili veš-mašine.

Već sljedeća „By Midnight I’m Gone“ najavljuje kako će „Violence and Sorrow“, jako uvjetno rečeno, biti i najprijemčljivija zbirka pjesama Moskaua. U njoj se u prvom planu nalazi uhu ugodni, pomalo sjetni vokal Ivana Grobenskog koji predstavlja efektnu protutežu urliku svog „mistera Hydea“ i imenjaka Laića, nalik onoj Stipe Periše i Tomislava Zorića iz prerano ugašenih blues pjesnika Olovni ples. Poneki redak treba posvetiti i produkciji koja nikad dosad nije bila tako kompleksna i razrađena, ponajprije u melodičnijim stvarima „Down, Down, Down“, „Spirits“, „My Body, My Way“, „Lady Of Sorrow“ i „Captain, Row Your Boat“ u kojima, barem prema sudu nižepotpisanog, Moskau ostavlja daleko najsnažniji dojam. Riječ je o skladbama progonjenim nemirnim, izmučenim duhom Rowlanda S. Howarda zbog čega ih možemo smatrati i tužnim podsjetnikom na izgubljeni talent usporediv čak i s onim bivšeg mu frontmena iz Birthday Partyja.

Smrt, kao središnja tema dvostrukog albuma, poput sablasne, nevidljive niti povezuje većinu pjesama, no njihov „trening za umiranje“ nikad ne postaje (pre)težak ili previše uznemirujuć za slušanje, čime je „Violence and Sorrow“ osigurao svoje mjesto u panteonu velikih glazbenih crnjaka, negdje između „Murder Ballads“ i „Skeleton Tree“. (Vedran Harča)

9/10

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame