autorski tekstovi KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM Zabava

Kako je hrvatski puk transupstancijacijom (p)ostao CROzoojeb

Dok ovo pišem, blokiran sam na fejsbuku i brojim posljednje sate svojeg neželjenog prognanstva u virtualnu neaktivnost. Tamošnjoj je administraciji, naime, pojačanoj domaćim moderatorskim snagama čistunstva, palo na pamet blokirati ama baš svakog korisnika koji u bilo kojem kontekstu napiše zabranjenu riječ na k pa makar je napisao i na neku sliku. Stvar je uzela maha i caprofila je, na fejsu i izvan njega, sve više. Ta je čeljad još k tome osjetljiva i ne trpi da je se tako titulira. Protestiraju i prijavljuju. Bune se. Administracija je morala nekako reagirati i zaustaviti spiralu negative. Sama riječ inače u nas u novije vrijeme označava zatucanog klerikalca ili desničara nacionalista fašističkih sklonosti, iako je izvorno pejorativno i rasističko značenje riječi za neke govornike naprosto musliman. Iz razloga koji još nisu posve jasni, uprava Zuckerbergove društvene mreže zaključila je da se radi o istim riječima u istome smislu i kontekstu, pa je odlučila i da se samim njihovim pojavljivanjem u bilo kojem obliku, osim ako se prenose s drugog izvora, treba stati na kraj kao i da se radi o govoru mržnje. Žrtvom su facebooka tako postali i ljudi koji su dobronamjerno upozoravali na činjenicu, prethodno uredno objavljenu u jednom elektroničkom mediju, kao da su je i sami koristili s ciljem da nekoga prozovu i uvrijede. Već je i upozoravanje na nešto postalo kažnjivo poput samog čina o kojem je riječ. Riječ je djelom postala, ili je možda čak obrnuto, jer u slučaju da sama riječ kao takva predstavlja per se nekakvo djelo, onda tu djelu više nema niti mjesta. Izgovaranjem ili pisanjem proskribiranoga ostvaruje se bit djela o kojemu je riječ i o tome više ne može biti suvisle rasprave.

S druge strane, izbjegavanjem neke riječi ili imena u kaznenom postupku, može se djelo u potpunosti negirati. Barem tako smatra nekad svemoćni Tuđmanov šef tajnih službi i Katica za sve mutne poslove Ivić Pašalić, kojem se u sudu na Klagenfurtu sudi zbog afere napuhavanja vrijednosti zemljišta s šefovima Hypo Alpe Adria banke (sada: Addiko bank), sve kako bi se na nezakonit način u njegove posrnule firme iz banke upumpala sredstva od 37 milijuna eura. Dotični Ivić, poznat i kao čovjek s dva prezimena i bez ijednog imena, tvrdi da je u dokumentima banke kao glavni akter ovog upumpavanja spomenut VIP klijent Mister P., te da se prema tome ni u kojem slučaju ne može raditi o njemu, već možda o njegovom bratu Zdravku Pašaliću. Činjenica da je u to vrijeme bio de facto najmoćniji čovjek u državi nakon od raka želuca smrtno oboljelog predsjednika na umoru i da se radilo upravo o njegovim firmama koje su od toga imale koristi, ne predstavlja mu nekakav problem u zaključivanju. Samim time što izrijekom nije spomenut, smatra on, negira se u cijelosti počinjenje djela koje mu se stavlja na teret. Pa tko je onda to djelo počinio? Onaj tko još preostaje, kao što je Milan Lučić, hercegovački bogataš i propali tajkun koji je nedavno saslušan ne samo u tom predmetu, nego je postao i sudionik nove afere sa sutkinjom trgovačkog suda Vesnom Malenicom i stečajnim upraviteljem Perom Hrkaćem. U toj su aferi Malenica i Hrkać, s podebelim dosjeom vlastitih afera od prije, pomagali Lučiću da izvuče iz svojih firmi u stečaju značajnu imovinu i okoristi se, dok su naprotiv drugim firmama onemogućavali da naplate svoja potraživanja i gurali ih u stečaj. Samog dežurnog Mefista Pašalića se ni u kojem slučaju nije moglo ukebati s rukama u vreći, pa čak ni kad je još u 90-ima nekadašnji Pukanićev Nacional objavio da se radi o famoznom “petom ortaku” u ugovorima s Nevenom Baračem, no zato se Milan Lučić cijelome domaćem obćinstvu i šire eksponirao kao glumac naturščik u privatnom porno uratku s pjevačicom Severinom Vučković.

Ali kakve to veze ima s tranformacijom bogobojaznog hrvatskog puka? Gdje je došlo do fatalne pretvorbe božanskog cara Klaudija u tikvu umjesto u Boga (tzv. apokolokintoze, umjesto apoteoze), kako bi rekao Seneka? I što je uopće smisao proskribirane riječi, jer ne radi se kod vjere valjda samo o primitivizmu? Prije svega, ne radi se o iskrenim i pravim vjernicima, duhovno razvijenim osobama koje svoju vjeru nemaju potrebe obznaniti urbi et orbi. Čini se da domaći primjerak caprofila pati od određene dvostrukosti, kao antički kentaur ili satir. Gore je čovjek, a dole konj ili jarac. Što je bezvezniji u stvarnom životu, to se većim vidi kao dio kolektiva istomišljenika, što ne znači da te ‘svoje’ misli pretvara u praksu. S jedne strane velik je vjernik i domoljub, a s druge strane odaje se za jednu takvu osobu najgorim porocima ili barem nesputano sanjari o njima. Što više na riječima voli rodnu grudu, to je više kao član neke stranke, na primjer KDZ-a (Kozoyebne Demokratske Zajednice) pljačka i bogati se za svoj račun. Što više na riječima voli obitelj, to je veći kućni nasilnik i tiran. Što je veći zagovornik moralnog čistunstva i pristojnosti, to se beskarakternije i prljavije ponaša u stvarnom životu prema onima koji mu stanu na put ili ne misle isto kao on. Baš kao i onaj citirani izmišljeni lik iz komedije Louisa CK, za kojeg se ispostavilo da je možda i sam Louis, dok stavlja na pijedestal ljubljenu ženu, istovremeno sanja o tome da je uprlja litrama sperme. Dok sanjari o nekoj nedostižnoj susjedi, Euro-Hrvatici (recimo da se zove Tina), istovremeno fantazira kako bi je ‘zasrao’ i uradak objavio na internetskim porno stranicama, iako se ustvari provodi uglavnom u društvu svoje uobičajene ultranacionalističke partnerice Desanke Šakić. Caprofilus domesticus je patološki licemjer, dionik one jadne malograđanske truleži u kojoj se Krleža cijelog života valjao, istovremeno joj se opirući, a koju je Janko Polić Kamov kao osnivač anarhističke skupine Cefas htio dignuti bombama u zrak. Osim toga je i vječni konvertit koji se od svega oštro ograđuje i ne priznaje ništa sve dok nije pritisnut dokazima. Nekad najveći veličatelj partije i druga Tita, danas je najveći domoljub i branitelj, iskreni mrzitelj svega što je prije uzdizao u nebo. Moguće je da postoji i ženski caprofil, koji također pati od dvostrukosti moralne provenijencije: na primjer, dok se načelno zalaže za kulturu života i zakonsku zabranu pobačaja, istovremeno zarađuje prodajom kontracepcijskih pilula. Logička pogreška u razmišljanju caprofila je da se identificira s onim čemu teži, a ono što zapravo jest mrzi i shodno tome projicira na druge.

Većina onih koji su davne 2004. Severinin filmić pogledali toliko se, očito je, identificirala s glavnim protagonistom, bogatim hercegovačkim poduzetnikom i vlasnikom mlohave stvari koju je naguravao kantautorici hitova “Dalmatinka”, “Djevojka sa sela” i “Moja štikla”, da su i sami kao nekom transsupstancijacijom postali on sam, ostajući i dalje prikovani donjim dijelovima tijela za stolice ispred svojih kompjutera, a očima za ekran. Moglo im je, doduše, i tada pasti na pamet da razmišljaju o Hypo banci i pljački narodnog blaga, u čemu je dotični Milan po svoj prilici doista sudjelovao, umjesto da napasaju oči na prizoru namijenjenom privatnom, a ne javnom interesu. Ali nije. Mozak baj-baj, rekao bi Gobac. Krvi za dvije muške glave, gornju i donju, nema dovoljno – radi ili jedna ili druga. Teorija kaže da fašizam raste na krilima upravo takve zaglupljene revoltirane i osiromašene malograđanštine. Može se čak postaviti hipoteza da je porast ekstremnog nacionalizma, ustaštva, klerikalizma, netolerancije, antifeminizma, rasizma, govora mržnje prema drugima i drugačijima, prezira prema liberalnim vrijednostima i zagovaranja poljskih neofašističkih marševa kojima su se upravo priključili čak i HDZ-ovi europarlamentarci u skandaloznoj odluci da ne podrže rezoluciju o Poljskoj, usprkos tome što ju je podržala matična Europska pučka stranka zajedno s CDU Angele Merkel, dakle da je sve to giga-sranje počelo još te 2004. mističnom projekcijom ovog pornića netom u 90-ima propaloj bivšejugoslavenskoj srednjoj klasi. Umjesto da dođe do katarze i osvještavanja, bilo nagonskim distanciranjem, bilo razumskim prihvaćanjem istine radi konstruktivnog djelovanja, došlo je do novog zarobljavanja uma i poživotinjenja. Ni kasniji hrvatski put prema EU koji je trebao djelovati ‘transformativno’, da se izrazimo Plenkovićevim rječnikom, nije pomogao, a ni sam ulazak u EU 2013. godine nije mogao išta promijeniti, kad su već krenuli braniteljski stožeri koji će kotač povijesti vratiti unatrag. Svi su ti mali, siromašni, neuspješni, nerealizirani i primitivni bivšejugoslavenski Balkanci pred svojim kompjuterskim ekranima željni sharonesotonskih sirovih strasti sa zamamnom, makar istovremeno i čednom, ultrahrvatskom torcidaškom pjevačicom žestokih kvazisrpskih cajki u tren oka, baš poput satirski pustopašnog, nevjernog generala Odiseja (daleko u progonstvu od katoličke Penelope) i njegovih mornara/branitelja koje je opaka vještica Kirka na hrvatskom otoku Korčuli (Korkyra) pretvorila u svinje, izgovaranjem legendarne magične formule ‘i tata bi sine’ postali – a što drugo nego CROzoojebi. Oni koji sebe vide kao fantastične jebače, a ne vide da su ustvari jebena stranka.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame