DOP TV film Kritike POLITIZAM POP COOLTURA SVAŠTARA Zabava

Pirati Somalije, film koji od vas traži uključenje mozga

The Pirates of Somalia, foto: Print screen

Sjećam se dobro svake mainstream vijesti iz Somalije, od prije petnaestak, možda koju godinu gore-dolje. Nakon toga svijet je potpuno poludio i nisam više toliko pratio tko i za koga, te čije ratove vodi, kako one s metkom u glavu tako i one u kojima vam u mozak penetriraju razna sranja. Znam samo da se ljudi svakodnevno ubijaju, a u isto vrijeme velike, srednje i male korporacije serviraju nam sličice u pink boji.

Uglavnom, priča o Somaliji postala mi je jasna tek koju godinu kasnije kada sam shvatio da se, između svih sranja koje ljudski mozak može zamisliti, kao finale, u njihovo more s korporacijskih brodova bacaju strašne količine kemijskog i inog otpada, što je bio, uz problem izlova ribe, jedan od okidača za “pirate” koji su shvativši apsolutnu potkupljivost njihove “vlade” uzeli stvar u svoje ruke te započeli s naplatom “rente”.

Danas je sve to jedna velika premrežena mafija i nema te zdrave pameti da ju odmrsi. Stoga mi je film — The Pirates of Somalia, koji je snimljen po biografskoj knjizi Kanađanina Jay Bahadura – dobrodošlo osvježenje u inače mentalno opustjeloj kinematografiji.

Iako ni knjiga ni film nisu, niti će bogzna što posebno doprinijeti boljem životu u Somaliji (ne, nije to do knjige ili filma, pobogu, do nas je), barem su, nadam se, ugradili malu klicu u kolektivnu svijest. Stoga na ovaj (na žalost) amerikanizirani film gledam upravo tako — kao na mali memento, podsjetnik koliko zapravo pojma nemamo o ičemu. Pojava Al Pacina u filmu je taman da mu udari pečat uvjerljivosti. Što se same radnje tiče, u njoj nema nimalo pikanterija, ali to ni nije bila namjera. Stoga, svi koji u filmu očekujete neke super turbo informacije, odustanite. Film se bavi potpuno drugim stvarima — preslagivanjem karaktera. Natruhe ljubavne štorije ipak ima pa će film rado pogledati i žene — naime, na platnu se pojavljuje tajanstvena i pomalo fatalna Maryan koju igra za sada nepoznata Sabrina Hassan, no nekako imam osjećaj ne za dugo.

Bonus filma je svakako njegov početak u kojem se na trenutak prisjećamo Maria Savia, američkog aktivista koji se sredinom šezdesetih borio protiv već tada poznate “mašine“. Već uvodni citat – “Postoji vrijeme kada ti funkcioniranje stroja postane do te mjere grozno, izaziva ti tjeskobu u srcu da ne možeš više sudjelovati u njegovom radu. Ne možeš više sudjelovati ni pasivno i moraš svoje tijelo položiti na njegove kotače i poluge, na cijeli aparat i zaustaviti ga. I moraš uputiti poruku ljudima koji ga vode, ljudima koji su njegovi vlasnici, da ne budeš li slobodan, stroj više neće uopće raditi.” – poziva gledatelja na misaono uključivanje u film.

No ipak, ovo se malo remek djelce ponajviše mora pogledati radi Barkhad Abdia, prvenstveno zbog role koju igra, ali i samog njegovog mota. Uz Evana Petersa koju nam približava Jay Bahadura i njegove transformacije svijesti, Barkhad je, ako je uloga koju predstavlja bila stvarna osoba, definitivno najbolje što se i u knjizi i u filmu dogodilo. Netko će reći duhovni vodič, no meni je više došao kao dobri duh kulture o kojoj pojma nemam(o). Njegova je uloga ujedno i fino podmetnuta da nam ispere mainstream zagađenja koja smo trpjeli svih ovih godina.

I na kraju, popis ljudi u odjavnoj špici pored čijih imena stoji oznaka “Refugee since…” je impozantan. Da vam se apsolutno ništa u filmu i ne svidi, sam pogled na odjavnu špicu definitivno će vam pokrenuti sive moždane stanice. Stoga, dajte mozgu šansu.

Igor Lesar

Igor Lesar

Aktivist, avanturist, putopisac, novinar, kritičar, fotograf. Don't believe everything you think.

Komentari

Reklame