autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM POP COOLTURA showbiz Zabava

Priče čuvara kripti i kriptovaluta: Car je gol, bitcoini su hit, a svršava godina

Rezimirajmo: u 2017. je transparentnost kao buzzword ili dosadna poštapalica bila već odavno out, ali je zato u modu opet došla tajnost ili kriptičnost.

Kriptovalute i blockchain tehnologija ušli su u svakodnevicu, barem onih koji imaju što ulagati. Riječ je o internetskim valutama bez realne podloge u materijalnom svijetu, koje čuvaju anonimnost korisnika, ali istovremeno onemogućavaju i zaštitu. Jedan primjer je bitcoin, koji je krajem ove godine na izmaku dostigao rekordnu vrijednost, da bi u tren oka u prosincu izgubio trećinu te vrijednosti. Za razliku od švicarskih funti ili drugih fizičkih valuta vezanih za središnje banke, koje služe kao rezervne u vrijeme krize, pa im vrijednost može naglo skočiti (a to dobro znaju oni koji su se zadužili u toj valuti) ili zlata kojem vrijednost stalno raste, bitcoin (ili po zagorski: Bit Kojn) nije valuta neke države niti mu vrijednost ovisi o bilo čemu osim o povjerenju samih korisnika.

U vrijeme kada ljudi sve više gube povjerenje u središnje banke i njihove guvernere – razne vujčiće i rohatinske – valuta koja nema veze ni s kakvom državnom birokracijom može djelovati osvježavajuće. Međutim, nema ni garancije u slučaju da vam netko provali (hakira) u račun i pokupi svu ušteđevinu. Nikakva vam država neće priskočiti u pomoć, a nema ni suda koji će se time baviti. Sam pao, sam se ubio. Rizik je, otprilike, kao i kod igranja ruleta. Može se dobiti, ali i sve izgubiti. Tehničkim žargonom rečeno, volatilnost takve valute je vrlo velika, pa joj je uporabna vrijednost bitno smanjena. Oprezniji se ljudi time neće igrati, ali oni koji nemaju što izgubiti hoće. Pa ipak, iako nema države, kuća kao i na ruletu ipak dobija, samo što ne znamo točno tko ili što je u ovom slučaju ‘kuća’.

Kriptičnost nije rezervirana samo za monetarni svijet. Pojavila se ona već odavno i u politici. Jedan primjer kripto-stranke u nas je Živi zid. Ne znamo tko su članovi te stranke osim tri najvidljivija, ne znamo njene politike, ideologiju, financijske izvore, pa ipak joj dajemo skoro 12% glasova. Fenomen je u tome što su ostale stranke koje u jednoj mjeri to sve imaju izgubile naše povjerenje i spremni smo se kockati na neviđeno, pa makar kasnije ljude koji će upravljati državnim institucijama kupili s ceste ili izvlačili iz šešira.

Fenomen rasta Živog zida uglavnom se obio o glavu lijevim strankama poput SDP-a, premda nije sasvim jasno je li Živi zid lijeva stranka, ili je pak toliko lijeva da je već desno. Ili je naprosto tako volatilna da se može okrenuti ovako ili onako, ovisno o trenutnim potrebama i hirovima vodstva i konjunkture. Jedino nastaje problema ako stranka ikada i igdje dođe na vlast. Kao i kod bitkojna, ulagačima se u tren oka može razbistriti da su ‘bili konji’ pa uložili na nepostojeću vrijednost. Ako je valuta tako volatilna (promjenjive vrijednosti i nepostojana), ili može začas ispariti, kako se može njome vršiti ikakve ozbiljne transakcije? Slično tome, ako glasate za stranku koja u tren oka promijeni ideologiju, članstvo i usmjerenje, te se nakon izbora svaki izabrani zastupnik ili vijećnik proda onom tko više ponudi, čemu uopće glasati za takvo što? Samo da se iskaže jalovi protest ‘sistemu’? Dok god se to ne razotkrije, gotovo da i nema onoga tko će, kao i kod bitkojna, povikati da carevo novo ruho ustvarni ne postoji, jer i sami su itekako upleteni u korist od takve igre.

I tako, dok očekujemo da se bit Živog zida razotkrije u nekoj stvarnoj situaciji njihove vladavine (iako smo već vidjeli neke primjere toga u Karlovcu), zabavu je pučanstvu priuštio vjeroučitelj Krešimir Bagarić iz OŠ na Knežiji. Porijeklom iz Jajca, ovaj vjeroučitelj ima velike frustracije vezane za liberale, masone, četnike, feministice, sorose i druge guštere koji ga napadaju iz mraka primozga, a ima i potrebu isto podijeliti s učenicima kojima je, štoviše, razrednik. Krešimir iz razvaljenoga primozga dobro kreše svoje đake u još nerazrađen adolescentski mozak, pod okriljem svete matere crkve i hrvatske obrazovne ustanove. I sve bi to ostalo u mraku kriptičnoga, poput neke kriptovalute, da se nije našao jedan učenik (ili učenica) s dovoljno građanske svijesti, makar i u toj nježnoj dobi, da toga divljaka snimi i pošalje snimku Indexu.

Pa smo tako doznali da je trebalo umjesto Oluje kakva se odigrala pustiti da agresori prvo pomlate građane Zagreba i Rijeke, kako bi ‘oni’ (ti neki) došli na njihova mjesta. Uz groktanje i zvukove odobravanja učenika koji su nečijom samilošću i uviđavnošću prigušeni, vjeroučiteljev glas pun užitka i bolesnog samoudivljenja objašnjava dalje kako treba ovome ili onome zavrnuti vratom, kojeg bivšeg predsjednika objesiti, a koju ministricu vanjskih poslova možda i strijeljati. Čim je stvar došla u medije, oglasila se ministrica obrazovanja, ravnateljica je hitno poduzela mjere, izvanredni otkazi su se zakotrljali tajništvima, a medijima su se prolomili gromki izrazi zgražanja i gnušanja nad onim što svaki prosječan krkan ionako misli i govori na forumima (anonimno) ili na društvenim mrežama (javno i svjesno), ili za propovjedaonicom u crkvi (vrlo javno i svjesno), pa na to nitko nema potrebu reagirati.

Roditelji koji su svoje novce ulagali u kriptovalutu zvanu vjeronauk, uvjereni da se ulaganje u duhovno oplođuje plemenitim mislima i uzvišenim idealima koji njihove male kerubineke udaljuju od pogubnih totalitarnih ideologija spoznali su u tren oka stvarnu istinu o materijalnoj suštini udruženog vjeroučilačkog pothvata.

Premda zapovjedno najodgovornija kao institucija koja postavlja vjeroučitelje koje ministarstvo može samo bez provjere prihvatiti, nadbiskupija se ‘ogradila’ od vjeroučitelja koji je ‘zloupotrijebio vjeronauk’ i ‘odlučila istražiti slučaj’, ali začuli su se ubrzo i povici s druge strane svjetonazorske razdjelnice – protiv neovlaštenog snimanja. Jer, nije način da se samo tako medijskom intervencijom uništava jedna važna društvena igra, ometa kockanje s našom identitetskom budućnošću i da se malom neodgovornom djetetu nesmetano omogući ne samo da pred cijelim općinstvom poviče ‘vjeroučitelj je gol’, nego i da njegovo ‘ruho’ izloži pogledima javnosti putem javnih općila. Naše društvene vrijednosti ne mogu tek tako biti izložene devalvaciji samo zato što si netko uzima pravo razotkriti banalnu društvenu laž u koju cijelo vrijeme svjesno ulažemo. Stoga se ovaj slučaj patološki nastrojenog vjeroučitelja ima smatrati tek iznimkom, jednim neobičnim iskakanjem samo jedne patološke nakostriješene mačke iz Schroedingerove kutije u kojoj je, inače, sve ama baš u najboljem redu. Mali crkveni miševi slušaju i šute, a mačke u mantijama kolo vode. Baš kako i treba biti. Jer kriptovaluti vrijednost neće pasti sve dok god svi anonimni hrvatski ulagači u Vatikanske ugovore u nju budu imali povjerenja – a bogme i slijepe vjere.

Uostalom, kako dokazati da to nije samo jedan izolirani slučaj, u zemlji u kojoj nije više lako dokazati niti da je zemlja okruglasta, jer se diljem kioska pojavljuje djelo stanovitog Elvisa o zemlji kao ravnoj ploči.

Naime, kaže car Elvis, tko je od vas osobno vidio Antarktiku iz zraka, a ne samo na slici? Zašto vjerujemo tamo nekim sumnjivim autoritetima, umjesto Bibliji, koja jedina ima pravo ideološko ruho? Ako pravo razmislite, niste vi sto posto sigurni ni da je vaša glava okrugla, jer je niste vidjeli, osim ako nemate dva ogledala ili ste slikali mobitelom iznad tjemena selfi.

A ogledala su ravna. Mobiteli iskrivljuju sliku. Možda vam je i glava pločasta, pa kako onda ne bi bila Zemlja: vidi se prostim okom, kao i novo ruho jajačkog vjeroučitelja dok obamrli klečite, ruku sklopljenih u molitvu, pogleda uprta u njegove prepone. Šutke. A godina svršava.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame