Aktualno Glazba inmediasres Kritike POP COOLTURA showbiz Zabava

Što ste sve slušali: Analiza glazbene godine – bitno dobre glazbe i bitno šarolika ponuda

Dok se 2017. godina pokazala kao iznimno teška za socijalna dobra i političke jednakosti u zapadnom svijetu, glazba je iskoristila većinu prisutnih problema te je uživala u fenomenalnoj godini. Kako bi mogli lakše ponovno proživjeti nezaboravne trenutke, pripremili smo vam kronološki popis bitnih i uspješnijih izdanja, od kojih su mnogi razrađeni u par riječi.

Siječanj

Run The Jewels: RTJ3

Run The Jewels je duo čiji albumi ispaljuju na sve cilindre, puni energije s kaptivirajućom porukom isklesanom u gotovo savršenim rimama. Novim izdanjem malo mijenjaju stvari, potpuno se prepuštajući ozbiljnim, političkim temama. Promjena pristupa je vidljiva u načinu sklapanja projekta u kojem visceralni duo uklanja pasivan stav o kulturi i političkoj klimi te ga mijenja progresivnim smjerom s namjerom buđenja mase, korak u kojem tradicija umire. Ljepota leži u ranjivosti i osobnijim detaljima, trenucima u kojim sve moguće akcije dobiju opravdanje.

The xx: I See You

Na svom trećem albumu, ‘I See You’, The xx pokušavaju obuhvatiti vlastite aspiracije u cjelinu koja zadovoljava ali i nadograđuje početke šarenijim i raznovrsnijim teksturama.

Taj je početak upravo bio neočekivan spoj indie i hip hop glazbe koji je postao utjecajniji nego što se itko nadao, uključujući i sam bend. Prisutnost tekstopisaca fluidnih u složenom jeziku tuge i gubitka čije su riječi i vokali, koliko god ograničeni, uspijevali predočiti postojeću bol. Jednostavne ali oštre linije gitara bi svakom notom urezale duboke impresije o širokom spektru tema, dok je fina produkcija naglasila svaku emociju savršeno položenim ritmom.

Prethodni albumi su biti ograničeni kako bi željeni rezultati ostavili dublji dojam na slušatelja, ali ovdje dolazi do spoznaje kako slojevitost i boja mogu dodatno obogatiti i razviti postojeća uvjerenja. Produkcija i elektronički tonovi prerasli su ograničenja pukog alata za naglašavanje te postaju glavni instrument u duboko teksturiranim pjesmama. Koliko god ekspanzivna produkcija bila od pomoći kod guranja glazbe naprijed ovo je album gdje vokali postaju osovina i duša pjesmama. Romy Madley Croft i Oliver Sim su iznimno napredovali kao vokalisti gdje usprkos nedostaku dubine i raspona uspijevaju pogoditi prava mjesta kod slušatelja pametnim i snalažljivim pjevanjem. Karakteristike čitljive iz glasova opisuju motive straha, ljubavi, boli i bespomoćnosti; prikazi blisko povezani sa stvorenim svijetom na debiju ali zvukom koji je taj svijet napustio. Na ovom albumu umjetnici ponovno pronalaze ljubav, konačno otkrivajući vječno skriveni motiv sreće. Napokon postoji veseo The xx album u kojem otkrivaju uvijek prisutnu snagu. A mi možemo biti samo zahvalni što imamo mogućnost slušati ovakvu glazbu.

+ Brian Eno: Reflection, David Bowie: No Plan EP, Wiley: GodFather, Kehlani: SweetSexySavage, Migos: Culture

Veljača

Sampha: Process

Process je predivan početak, vježba koja uzdiže r&b na novu razinu inkorporirajući sofisticiranu elektroniku. Svaka pjesma je satkana od osobnog pisanja, odlične produkcije, hrabrih odluka i predivnih vokala gdje navedeni aspekti besramno tjeraju trnce duž cijele kralježnice. Postignuta katarza, dubok udisaj koji pretvara umjetnikovu dušu u galeriju. A što mi vidimo? Patnju, bol i brigu. Vidimo čovjeka.

Future: Hndrx

Kod umjetnika poput Future subjektivnost donosi zadovoljstvo gdje bilokakvi pokušaji razumnog osvrta samo unose neželjen sukob u nekoć mirnu sredinu. Stvari se ne mijenjaju niti na ovom projektu ali se glazbeniku mora priznati da je s Hndrx barem pokušao napraviti nešto drugačije.

Thundercat: Drunk

Projekt koji žrtvuje prijeko potrebnu koheziju kako bi se utopio u beskonačnom izvoru ideja i utjecaja. U konačnici smo dobili glazbeno ispunjavajuć album, odličan spoj jazz i funk aspiracija, koji nam obzervacijama društva, a ponajviše iskrivljenim zaključcima, otvara um uzbudljivog ekscentrika. Vrijedno je napomenuti kako je produkciju zajedno s Brunerom odradio FlyLo, spoj koji nas vodi na željeni put kroz astralni svijet.

+ Big Sean: I Decided, Animal Collective: The Painters EP, Future: Future, Sun Kil Moon: Common as Light and Love Are Red Valleys of Blood, Dirty Projectors: Dirty Projectors, King Gizzard & the Lizard Wizard: Flying Microtonal Banana, Stormzy: Gang Signs & Prayer, Xiu Xiu: Forget

Ožujak

Ed Sheeran: Divide

Nedostatak iskrenosti na albumu škotskog kantautora je očekivana, ipak nitko ne ide pred Sheeranov prag za unutarnje introspekcije, ali ovako niska razina mašte je neoprostiva.

Charli XCX: Number 1 Angel Mixtape

Novi projekt, pored posljednjeg EP-a Vroom Vroom, nastavlja kreativno uspješan niz te gura pjevačicu sve dublje u avant pop. Zajedno s PC Music, Charli radi album koji možda ne pogađa u sridu svaki put ali s besramnim i avanturističkim pristupom gura granice pop glazbe u uzbudljiva nova područja.

Drake: More Life Playlist

U vremenu kad većina suvremenika, poput Kendrick Lamara i Kanye Westa, gura granice onoga što hip hop album treba biti te načina na koji se taj rad treba prezentirati, Drake u izostanku bolje ideje imenuje novi projekt playlistom. Osim marketinga, pravog kreativnog razloga nema. Sve u svemu More Life je kvalitetnija kolekcija pjesama od prethodnog albuma, razočaravajućeg Views. No samu playlistu muče isti problemi kao i Views poput nedostatka fokusa na određenim pjesmama, nepostojeće objedinjavajuće tematike i nepotkrijepljenog trajanja albuma. Usprkos nedostacima, More Life postiže sjajnu prostornost atmosferičnom produkcijom i dancehall utjecajima te dokazuje neosporan talent vjerojatno najvećeg repera danas.

+ Blanck Mass: World Eater, Laura Marling: Semper Femina, Anohni: Paradise EP, Depeche Mode: Spirit, Real Estate: In Mind, Rick Ross: Rather You Than Me, Mount Eerie: A Crow Looked at Me, Raekwon: The Wild

Travanj

Arca: Arca

Producent, najpoznatiji kao suradnik Bjork i Kanye Westa, nam donosi jedan od najiskrenijih i sentimentalnih albuma godine. Izuzetno talentiran glazbenik projektom istražuje misteriju, kaos i ljubav svoje ličnosti te naposlijetku kreira svoj najljepši proizvod. Uključenjem vlastitog vokala u glazbenu slojevitost otvara album publici te napokon ostvaruje slušljivost.

Father John Misty: Pure Comedy

Zahtjevno glazbeno djelo koje crpi koncentraciju i pažnju slušatelja. Također predivno ostvarenje moderne glazbe, nihilizma i egzistencijalizma s tajnom misijom razodjenuti čovjeka. Propitkuje se postojanje, uspostavlja tuga dok se osmijeh javlja tek na završetku, ponekad. Hvala kantautoru što je uspio u namjeri da se slušatelj kao čovjek osjeća kao komad smeća, zahvalan što nije ništa drugo.

Kendrick Lamar: DAMN.

Filozofski nabijen album koji istražuje unutarnji sukob i dileme kroz besprijekorno napisanu poeziju, oslikavajući čovjeka razapetog na križu vlastitih uvjerenja. Ovo je ogledalo duše svakog pojedinca i kao takvo je savršeno.

Gorillaz: Humanz

Humanz je neodoljivo privlačan, obziran i inteligentan album, iako ponekad niti sam ne zna što točno želi biti. Priroda djela više ukazuje da je cilj bio stvoriti playlistu nego kohezivan album gdje svaka pjesma iznosi vlastiti, nezavisan problem čija kolekcija oslikava sve čari ‘najbolje države na svijetu’.

+ Joey Badass: All-Amerikkkan Bada$$, Animal Collective: Meeting of the Waters, Feist: Pleasure

Svibanj

Paramore: After Laughter

Ovo djelo je u jednoj riječi izuzetno. Iskrena i neočišćena žalost se provlači kroz pjesme kao kralježnica povezujući ih u ime eksploatacije vlastite nesigurnosti na neupitno siguran i nepokolebljiv način. Koristi se glazura koja obrubljuje većinu pjesama i vraća slušatelja među šećeraste melodije 80-tih, u pokušaju ublažavanja ili još većeg isticanja tematike samim kontrastom. Spomenuta sigurnost načina iznošenja tuge te njezina ‘sretna’ narav nisu ovdje samo radi privlačenja većeg broja slušatelja već predstavljaju oslobađanje, te su dokaz kako se kroz život treba kretati s osmjehom na licu, koliko god teško bilo.

Harry Styles: Harry Styles

Istoimeni album uspješno polaže temelje mladog kantautora i odlučno iskazuje stav koji je kod stvaranja glazbe prijeko potreban. Postoje trenuci koji su blizu savršenstva poput čarobne Sign of the Times te slatke Sweet Creature upravo radi emotivnog naboja i zasluženog povjerenja. Styles većini pjesama daje svu svoju dušu, što je očigledno iz izvedbi, te ih uzdiže tamo gdje možda ne bi trebale biti. Sve u svemu ovo je uspješno djelo vrijedno pažnje iako ponekad postaje žrtva vlastite ambicije.

+ Kasabian: For Crying Out Loud, Logic: Everybody, Mac DeMacro: This Old Dog, Linkin Park: One More Light, Snoop Dogg: Neva Left, Gucci Mane: DropTopWop, Lil Yachty: Teenage Emotions, Shakira: El Dorado

Lipanj

Dua Lipa: Dua Lipa

Cijeli rad vjerojatno predstavlja početak i prezentaciju mogućnosti glazbenice širem svijetu prije nekog značajnijeg umjetničkog pothvata. Magiju pjesmama daje upravo Lipa. Njen grub, hrapav glas, reminiscentan na preminulu Amy Winehouse, diže pjesme dajući im posebnost koju ne bi imale u izvedbi nekog drugog. Taj glas predstavlja oružje kojim se može izazvati veliki emocionalni udar, a nama daje mogućnost povezivanja i s pjesama koje to ne zaslužuju. Sveukupno jedan od boljih pop albuma godine.

Katy Perry: Witness

Najbolje pjesme ovdje su one koje predstavljaju rast i sazrijevanje, karakterizirane zanimljivom produkcijom i ponekad dirljivim, osobnim stihovima. Problem nastaje uključivanjem standardnih ‘Perry’ pjesama koje sputavaju djelo kao cjelinu, umanjujući kvalitetu i vrijednost sadržane poruke.

SZA: Ctrl

Pomoću intimnih i neobuzdanih riječi SZA opisuje borbe obične djevojke iz New Jerseya u prvim samostalnim koracima kroz život. Dodiruju se teme problema s bivšim ljubavima, mirenja s neizbježnošću odrastanja i preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke. Ono što zadivljuje oko ovog albuma jest spremnost umjetnice da se izloži potpuno gola kroz glazbu, kako je perfektno željna izraziti vlastite duboke mane i ranjivosti. Upravo zbog tih kvaliteta i mogućnosti prepoznavanja pojedinca u pjesmama, album nije uvijek lagano slušati. Stvara se nelagoda u slušatelju jer se odjednom sam nalazi gol na pijedestalu, izložen problemima i podražajima, vlastitim bitkama i traumama, sa svim nesavršenostima i nedostacima. Upravo taj put koji sami prolazimo slušajući album ga elevira te pomaže u stvaranju nepokolebljivog cijenjenja iskrenosti i hrabrosti. Produkcija je nezaobilazna točka razgovora, savršeno prati obrađene teme, jačajući već stvorenu atmosferu prirodnim skladom s ostalim aspektima pjesama. Sveukupno, produkcijom i pisanjem, SZA radi odličan posao oslobađanja od okova suvremene r’n’b glazbe istovremeno gurajući limite za eventualan izlet u indie i kantautorsku sferu. Jedinstveno dobar album od jedinstveno dobre umjetnice koja tek počinje pričati svoju priču.

Lorde: Melodrama

Ovaj album je direktan uspjeh, kvaliteta dobrog pisanja i kompozicije prezentirana bez okolišanja sa stavom vrijednog najvećih pop umjetnika posljednjih desetljeća. Ovdje je prikazan rast i emocionalno sazrijevanje lišeno pretenzije, popraćeno nevjerojatnim osjećajem bliskosti s glazbenicom, tj. pjesme su toliko tople i primamljive dok u isto vrijeme zadržavaju potrebnu količinu ekscentričnosti i apstraktnih motiva. Oslikavaju se priče ekstaze, mentalnih teškoća, straha, iščekivanja, ljubavi, grešaka i učenja. No, ovo nije samo prikaz tih emocija, jednostavno galerijsko izlaganje na nepovezan način, već se za ovakvu izložbu projektira sama dvorana uz izložbene predmete. Ovaj album kolektivno prikazuje što znači biti mlada žena u određenim trenucima, sa svim ljepotama i hororima svijeta u kojem počiva. Treba pohvaliti i zrelost izričaja hedonizma i žalosti te način na koji album teče kako bi se uspješno ostvario zacrtani cilj. Pokazuje se poštovanje prema pop glazbi i prema svemu što se putem nje može postići, uključujući buđenje unutarnje osvještenosti i umjetničnog potencijala te navođenje svih prisutnih na jednostavan ples i skakanje po sobi u činu čiste radosti. Ovdje se zbilja treba duboko kopati kako bi se pronašle mane, ali i one kao takve bi bile proizvod subjektivnosti i očaja. Vjerojatno najbolji album godine!

Vince Staples: Big Fish Theory

Igrajući se percepcijom, Vince dokazuje kako je pametniji od većine kolega ali i slušatelja. Album započinje interakciju, izvlačeći iz sebe mnoštvo pravaca putem kojih bi slušatelj mogao krenuti. Događa se vrckava promjena usmjerenja kojom se gotovo ismijavaju ograničenja koja si umjetnici samostalno nameću. Poigrava se s percepcijom/viđenjem identiteta, nikad ne gubeći sebe. Pored sličnih komičnih alegorija, ovaj projekt je ipak poprilično ozbiljan. Obrađuju se zahtjevne teme, česte u hip hopu, s nadodanom raznovrsnošću i eksperimentalnijim iznošenjem. Iako je ličnost često deformirana, reper izbjegava treće lice već osobno gleda u probleme, tj stavlja sebe u centar socijalnog, kulturnog i financijskog kontrasta. Pjesme su iznimno usmjerene na detalje, demonstrirajući umjetnikovu moć obzervacije i njenog iznošenja. Sam talent i poezijska preciznost čine Staplesa efikasnijim i usmjerenijim, omogućujući mu da kaže puno s manje riječi. Komponent glazbe je vedriji, krojen za klubove ali i ekscentričniji i eksperimentalniji. Fantastično se slaže sa stihovima stvarajući kompaktnu, tijesnu cjelinu. Otvara nam pogled u budućnost ili daje barem detaljan uvid u sadašnjost svojom inovativnom i ležernom prirodom. Ukratko, vrijedan umjetnički potez iz kojeg god kuta gledali

Jay-Z: 4:44

4:44 prezentira hvaljenog glazbenog inovatora i mogula kao ranjivog pojedinca gdje svaka pjesma guli sloj s njegove manjkave osobnosti otkrivajući čovjeka s određenim moralnim stavovima i uvjerenjima. Ono što je nevjerojatno jest da nakon svih tih godina i glazbenih klasika, Jay-Z i dalje u sebi ima jarko goreću kreativnu iskru koja budi inspiraciju u onima koji ga gledaju kao Boga. Ovdje zaista nema segmenta koji se ne može pohvaliti, od izuzetno napisanog i izvedenog teksta do fantastične glazbe i skeletalne produkcije koja ostavlja bez daha.

+ alt-J: Relaxer, Bleachers: Gone Now, Halsey: Hopeless Fountain Kingdom, Major Lazer: Know No Better, Aphex Twin: London 03.06.17, Vic Mensa: The Manuscript, Brockhampton: Saturation, 2 Chainz: Pretty Girls Like Trap Music, Fleet Foxes: Crack-Up, Young Thug: Beautiful Thugger Girls, DJ Khaled: Grateful, King Gizzard & the Lizard Wizard: Murder of the Universe, Calvin Harris: Funk Wav Bounces Vol. 1

Srpanj

Coldplay: Kaleidoscope EP

Radi se o iznenađujuće zadovoljavajućoj kolekciji pjesama koja bi trebala potaknuti iščekivanje za budućim radom benda. No, to ne udaljava od činjenice kako ovo nije niti blizu odličnog projekta zahvaljujući pojedinim pjesmama koje su ili previše udobne za vlastitu korist ili pak posve očajne.

Lana Del Rey: Lust for Life

Lust for Life je vrlo lijepo glazbeno postignuće, raspršeno i zbunjujuće ali naposlijetku veoma ugodno za slušanje. Osjeti se pohvalna predanost utjelovljenoj personi, glavnom liku glazbene varijante filma zlatnog doba Hollywooda. Cijeli album je fascinantna karakterizacija, osvrt na prošlost i pogled u budućnost gdje isključivo trajanje izaziva nezainteresiranost.

Tyler, The Creator: Flower Boy (Scum Fuck Flower Boy)

Ovdje uživamo u prestižu pametnih rima i slojevite glazbe, obitavajući u limbu između tmine i svjetla. Estetika se provlači kroz album prezentirajući fantastično posložene i komponirane pjesme s generalno impresivnom instrumentacijom koja samo dodatno naglašava osebujnu tematiku. Sve navedeno ukazuje kako se radi o kaleidoskopskom, intrigantnom radu – najboljem što je Tyler ikad producirao.

Arcade Fire: Everything Now

Iznimno polarizirajuće djelo koje realno nije na razini prethodnih. Kao fanovi možemo podleći glasovima koji nas navode kako se radi o sljedećoj najboljoj stvari ali kao ljubitelji glazbe i oni koji imaju zadatak objektivno izložiti razmišljanja si ne smijemo dopustit takve propuste. Današnje društvo navodi na ekstreme, lijevo ili desno, no ovaj album sjeda negdje u sredini, ne zaslužujući mržnju niti hvalu. Nedostaci govore kako se, po prvi put, radi o običnom albumu benda od kojih očekujemo nadrealno. Ako i najveći kritičari postanu svjesni tih činjenica, i svojih očekivanja, onda postoji šansa da se ovom djelu mogu prepustiti i u njemu uživati.

+ Haim: Something to Tell You, Dizzee Rascal: Raskit, Nine Inch Nails: Add Violence

Kolovoz

Kesha: Rainbow

Rainbow je ploča koju je Kesha morala napraviti. U vremenu kad je pop glazba kreirana od strane odbora ili utapana u bezbojnosti, Rainbow je također ploča individualnosti i brutalne iskrenosti kojeg smo mi morali čuti. Glazbeno pjevačica pokazuje ogroman talent koji leži u lakoći savladavanja mnogobrojnih stilskih varijacija veoma eklektičnog projekta.

Queens of the Stone Age: Villains

Pjesme su često iznimno guste i klaustrofobične, karakterizirane animalističkim gitarama, često trivijalne dok nekako uspijevaju ostati svježe i poletne. Ono što ponekad ne funkcionira jest simplističnost produkcije u kombinaciji s neinspiriranim pisanjem, što oduzima od glatkog toka te ponekad dovodi rad do trenutka samourušavanja. Usprkos tome, album je izuzetno zabavan i pun iznenađenja, nedostaci mu često rade u korist a namjera razbijanja status quoa je samo dodatna pohvala.

+ Brockhampton: Saturation II, King Gizzard & the Lizard Wizard: Sketches of Brunswick East

Rujan

LCD Soundsystem: American Dream

Projekt koji nadograđuje zvuk kultnog benda te opravdava kontroverzno okupljanje, istovremeno zadržavajući svu potrebnu genijalnost prethodnih izdanja.

The National: Sleep Well Beast

Čista kontrola svakog segmenta albuma zadržava projekt od dostizanja fantastičnosti, kad su već prikazani elementi za tu mogućnost. Ti mali dodiri kaosa preusmjeruju pjesme na nešto izazovno te postavljaju pitanje zašto ih nema više. Iako je promjena mala, te ne predstavlja evoluciju niti revoluciju, opipljiva je te se u njoj može uživati.

Foo Fighters: Concrete and Gold

Poprilično standardna i očekivana kolekcija soničnih avantura, minimalno začinjenih kako bi stvari ostale barem donekle uzbudljive.

Prophets of Rage: Prophets of Rage

Djelo puno praznih izjava i dosadne glazbe neće ispuniti cilj te inspirirati novu generaciju na željenu revoluciju. Iako je intenzitet mladosti članova netaknut, moramo se pitati da li ovaj album uopće treba postojati.

The Killers: Wonderful Wonderful

Predivna stvar oko ovog projekta jest da je bend prethodno dobivene kritike okrenuo na svoju stranu, kreirajući zabavan i otvoreno humorističan te krajnje neozbiljan album.

Miley Cyrus: Younger Now

Pisanje je ponekad izrazito lijeno i neimaginativno dok se produkcija često svodi na najočitije mogućnosti doprinoseći bezukusnom iskušenju pojedinih segmenata djela. Usprkos tome album je izrazito nevin i sladak te nam dočarava buduću Miley i njezinu potencijalnu kvalitetu. 

+ Mogwai: Every Country’s Son, Zola Jesus: Okovi, The Horrors: V, Macklemore: Gemini, Demi Lovato: Tell Me You Love Me, Hurts: Desire, Shania Twain: Now, Wolf Alice: Visions of a Life

Listopad

Liam Gallagher: As You Were

Nakon nekolicine neslušljivih projekata, mlađi Gallagher nam donosi neočekivano kohezivan i fluidan album koji navodi kako tek na ulasku u drugu polovicu četvrtog desetljeća počinje koračati samostalnim korakom.

Marilyn Manson: Heaven Upside Down

Mansonov nihilistički osvrt na tešku 2017. godinu je isprepleten pogledima u osobnu tminu, upakiran u estetiku grandioznih visina benda devedesetih godina. Ispituju se motivi života i smrti putem složenih poezija i slojevitih, grčevitih instrumentacija s posebito jakim prikazima očeve smrti na fantastičnom fokusu, pjesmi Saturnalia.

Beck: Colors

Ovo nije užasan album, ali je neizmjerno dosadan i monokromatski. Nisu prisutne karakteristike koje su činila sve prethodna izdanja posebnima te očajno nedostaje karakter. Može se zaključiti kako ovo djelo izdaje sve ono iza čega Beck kao umjetnik stoji, te prepušta kredibilitet potrošnim pop trendovima. 

King Krule: The Ooz

Osjećaji su predivna stvar, moćan način komunikacije. No bez obzira na postojeće ili buduće stanje, perpetualne scene patnji, filtrirane kroz beskrajni izvor inspiracija, meandriraju i žive, čineći The Ooz nečim posebnim. Archy nas vodi kroz tamnu, prostranu i ponekad nježnu stranu suvremenog života mladih. Lako se izgubiti u raznovrsnoj glazbi i kompleksnim riječima razbacanim po ploči, ali zadovoljstvo otkrivanja novih slojeva svakim sljedećim slušanjem čini ovo djelo skorim klasikom.

St. Vincent: MASSEDUCTION

Ovaj album je hrabar, devastirajuć, neizmjerno humorističan a ipak čudno intiman. Predstavlja uvijek iskreno, nenadmašno uzbudljivo djelo od kojeg krv proključa. Pridjevi i opisi mi samo stižu u vrhove prstiju te se odupirem sličnim silama kako se osvrt ne bi pretvorio u prostu skupinu pridjeva i pokušaja opisa poslušanog. Ipak mora se još dopisati kako je ovo sexy, zabavno, inteligentno djelo koje nas perverzno dira na nezamisliva mjesta, naravno odjednom, te nije čudno kako treba slušanja i vremena da se stanje smiri i dojmovi slegnu. Vodi od ekstaze i euforije do introspekcije i teške ekspresije u trenucima i nekako uspijeva držati sve izrečeno, otpjevano i odsvirano u jedinstvu.

Kelela: Take Me Apart

Pažljivo eksploatirana prostornost r&b glazbe s mezmerirajućom preciznošću.

Fever Ray: Plunge

Metaforički i artistički preporod koji gura vlastite granice te propitkuje unutarnje stanje. Za običnu publiku konfuzno i poprilično vanzemaljsko iskustvo.

+ Courtney Barnett and Kurt Vile: Lotta Sea Lice, Pink: Beautiful Trauma, Robert Plant: Carry Fire, Patrick Corgan: Ogilala, Jessie Ware: Glasshouse, Niall Horan: Flicker, Weezer: Beach House 3

Studeni

Taylor Swift: Reputation

Očito je kako je Swift kreirala detaljan teatar u kojem se, radi stvaranja, oblači u viktimizirane uloge s izglednom ambicijom. Kod slušanja djela taj aspekt može biti privlačan ali eventualno presuđuje talent. Iako je dizajniran kako bi upio što veću količinu reakcije javnosti na mnogobrojne kontroverze, glavni razlog zašto se u početku činilo kako će album biti hodajuća katastrofa, u konačnici rad ne razočarava.

Bjork: Utopia

Sestrinski album prethodnom djelu, Utopia se okreće ljepotama života i ljubavi te detaljno opisuje svaki aspekt postojeće arhitekture nevjerojatnom slojevitošću zvuka koja pretvara ovaj album u auditorno iskustvo.

Noel Gallagher’s High Flying Birds: Who Built the Moon?

Who Built The Moon je solidan povratak legendarnog kantautora u formu te je jednostavno najbolji album jednog člana Oasisa nakon raspada. Noel, zajedno sa svojim High Flying Birds, ulaze u suvremenost vlastitim produktom fuzije nezaboravnih karakteristika britanske glazbe kraja prošlog stoljeća, modernog hip hopa i hrđavih gitara koje ponekad stvaraju čudesnu psihodeliju.

Morrissey: Low in High School

Radije poslušajte The Queen Is Dead.

+ Sam Smith: The Thrill of It All, King Gizzard & the Lizard Wizard: Polygondwanaland, Mavis Staples: If All I Was Black, Paloma Faith: The Architect, Tove Lo: Blue Lips

Prosinac

U2: Songs of Experience

Za stare fanove potpuno zadovoljavajuć iskorak. Za potencijalne nove apsolutno ništa.

Big Sean & Metro Boomin: Double or Nothing

Metro Boomin na stol stavlja jednu od najboljih instrumentacija karijere. Šteta je što se preko njih prožimaju vokali i neinspirirana poezija Big Seana.

Charli XCX: Pop 2 Mixtape

Vroom Vroom, Number 1 Angel pa sad i Pop 2 dokazuju kako Charli XCX postaje nezaustavljiva sila avant popa koja je prijeko potrebna današnjoj industriji.

Eminem: Revival

“I’m lookin’ at your tight rear like a sightseer, Your booty is heavy duty like diarrhea”, “From the first time I saw you, I actually Said to myself, I gotta meet her like a taxi”, “She wants a computer lodged in her vagina, Said my dick is an apple, she said put it inside her”, “So let’s get turnt like a shish kabab, Twist it, ma, like an air-conditioning knob”, “I’m swimmin’ in that Egyptian river, cause I’m in denial”.

Mislim da je krajnje vrijeme da se prestane dodijeljivati kredit na temelju prošlih postignuća jer ovo nije dovoljno dobro, niti blizu. Glazba je pritom izuzetno loša, smiješna a ponekad i potpuno neslušljiva. Kvaliteta većine rada je na razini amaterskih demo uradaka dok se na projektu nalaze najgori Eminemovi stihovi. Pjesma Untouchable pleše na granici iritacije te je sigurno jedna od najgorih u godini, dok ostatak albuma ima ogroman problem s korusima. Svijetla točka je uvodna pjesma Walk on Water s Beyonce dok se na veliku većinu albuma može potpuno zaboraviti. Sve navedeno postavlja pitanje tko odobrava izdavanje ovakvog materijala koji ne priliči umjetniku Eminemovog statusa. Nitko ne osporava genijalnost glazbenikove tehnike i izvedbe ali nedostatak sveobuhvatne teme, iznimno loša kvaliteta produkcije, lijeno i ponekad očajno pisanje ničemu ne doprinose. Čovjek bi pomislio da se uz sav taj novac može priuštiti dostojan audio inženjer.

+ Miguel: War & Leisure, Brockhampton: Saturation III, N.E.R.D: No_One Really Dies

Domagoj Jurić

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame