Aktualno Festivali Glazba Kritike POP COOLTURA showbiz Zabava

Brijačnica, dan drugi: „Brijanje“ uz ska, punk i elektrizirana makedonska kola

Nakon što su otvaranje treće Brijačnice u petak, između ostalog, obilježile i vrlo primjetne oscilacije u kvaliteti izvođača i njihovih nastupa, sljedeće večeri takvim prigovorima mjesta nije bilo. Setovi koje su u subotu odsvirali glavni akteri ove reportaže varirali su od iznadprosječnih do vrlo dobrih, pri čemu su, barem ako pitate nižepotpisanog, za koplje ili dva ispred ostalih završili Vlatko Stefanovski Trio i She Loves Pablo.

Koncerte Sfumata i Slow Motion Suicide nažalost nisam uspio uhvatiti, a već pri ulasku u Boćarski dom poput šake u trbuh raspalila me razorna snaga zagrebačkih stonera She Loves Pablo. Moram napomenuti kako je u pitanju glazbeni pravac koji baš i nije „moja šalica čaja“ i koji smatram logičnim, ali ne baš progresivnim razvojem riffova Tonyja Iommija s prastarih albuma Black Sabbatha, provučenih kroz filter grungea i alter-rocka. Četverac iz Pabla, međutim, u svoje brutalno žestoke, ubojito moćne skladbe ugrađuje i promjene tempa na tragu najboljeg post-rocka ili neke melodične instrumentalne „breakove“ iz kojih se telepatski precizno vraćaju distorziranim detonacijama na koje bi vjerojatno bili ponosni i njihovi duhovni očevi iz Kyussa ili Fu Manchua. Pjevač Domagoj Šimek malo se previše trudi zvučati poput svojih stonerskih heroja, no i taj nedostatak zaboravit ćete čim vas ošine nova porcija savršene buke iz njihovih „na 11“ odvrnutih pojačala.

Poslije njih, na stage se popeo Vlatko Stefanovski i već nakon nekoliko uvodnih taktova razuvjerio sve koji su mislili da za njegov sofisticirani, virtuozni etno-rock nema mjesta na ovakvim festivalima. O sviračkom umijeću predvodnika nekadašnjih Leb i Sol napisane su stotine i stotine stranica, no i dalje će vam, čak i ako ste ga poput mene gledali uživo puno puta, svojim elektriziranim makedonskim orima vilicu spustiti do poda. Slušajući ga, stvarno sam imao osjećaj da u odnosu na ostale gitariste ima ruku ili dvije viška, posebno ako uzmemo u obzir lakoću kojom izvodi čak i najzahtjevnija sola. Većinu skladbi Trio je započeo u nepravilnom, rastrzanom ritmu kola iz kojeg su potom kretali u sve moguće vrste i podvrste rock’n’rolla, uz neizostavne i bez iznimke fascinantne instrumentalne međuigre. Bilo je tu i countryja, riffova koji zvuče kao da su ispali iz pjesmarice jednih ZZ Top, a Vlatko je ugostio i svog 17-godišnjeg sina Jana na bubnjevima čiji je kratki nastup iznova dokazao onu staru da jabuka ne pada daleko od stabla. S druge strane, stvari izvedene s vokalom predstavljaju dio njegovog opusa koji je najlošije ostario pa čak i evergreen ex-yu rocka „Kao kakao“ iz današnje perspektive neugodno podsjeti na autorski rukopis Jasenka Houre, dok se „Gypsy Song“ uz minimalne aranžerske intervencije mogao naći i na repertoaru pokojnog Toše.

Antenat je počeo pomalo mlako, ali je svakom idućom pjesmom podizao intenzitet nastupa i završio skoro na razini punkerskog ska raspašoja Kawasaki 3P-a. Kada svojem muzikološkom brisanju granica između world musica, duba i spomenutog ska punka pristupe na način na koji su to radili Mano Negra, odnosno s naglaskom na ovo posljednje, postaju stvarno sjajan bend, sposoban da na ples natjera čak i one kojima se od pomisli na glazbenu tradiciju Jamajke diže kosa na glavi. Vrhunac koncerta tako je i ovoga puta bila „Ima nas dovoljno“, možda i najbolje što su snimili u ovih sada već više od dva desetljeća djelovanja.

 

Drugu večer i treću Brijačnicu zatvorili su omiljeni zagrebački zajebanti iz Kawasakija, presjekom najjačih i najluđih stvari s dosadašnja tri albuma, od prethistorijskog „Klinta Istvuda“ preko hitova s „Bugara“ („Mate Parlov“, „Mupov-ska“) do aktualni(ji)h pjesama tipa „Veliki dispečer“ i „Jebotext“.

Njihova publika, pogotovo u Zagrebu, više podsjeća na navijačku skupinu koja s Tomfom uzvikuje svaki savršeno spaljeni stih, puhačka sekcija troakordne je temelje nadograđivala slavnim nasljeđem Haustora i Discipline pa je stvarno djelovalo kao da „tripovci“ u subotu, čak i da su htjeli, ne bi uspjeli povući pogrešan potez.

A nakon takvog tuluma, teško je, gotovo nemoguće zamisliti bolje i najbrijanije finale festivala. (Vedran Harča)

 

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame