autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala PRIRODA & DRUŠTVO

Smrt vrhunskog odvjetnika ili lihvara: Povod za pučko slavlje i hrvatski jad

Marijan Hanžeković, pokoj mu duši, bio je jako dobar odvjetnik za ovrhe. Taj posao radio je izvrsno, danas bismo rekli da je posrijedi ‘izvrsnost’. Imao je rezultate rada. Pokrenuo je puno jedinica odvjetničkog rada u pravcu cilja koji je donio puno jedinica novca i dobiti. Njegov cilj za neke druge ljude značio je kraj snova o njihovom cilju ili usmjeravanje u pravcu koji im je oduzeo jednako toliko, ako ne i mnogo više novca, imovine, poslova, želja, snova, odnosa s drugim ljudima, obitelji, prijatelja.

Dakako, nije on bio samo odvjetnik za ovrhe, još puno manje kamatar ili zelenaš. Obično kamatarenje sirov je i neuredan posao koji je povezan s brojnim kaznenim djelima. Odvjetnički uredi rade po zakonu i elegantno. Čak i kad šalju na naplatu dug za koji znaju da je u zastari ili koji je nenaplativ. Oni imaju pravo na luksuz neznanja, a onaj od koga se dug potražuje moraju dokazati svoje poznavanje pravne materije barem na razini tog odvjetničkog ureda. Drugim riječima, svi bi građani koji su ikada imali u stanu instaliranu vodu, plin ili struju, kojima se odvozi smeće ili uživaju i druge komunalne usluge, morali usput lijevom nogom odstudirati pravo, proučiti ovršni zakon koji se mijenja svako toliko, zakon o obveznim odnosima, ugovorno pravo, privatno pravo, javno pravo, europsko pravo… To im ne bi trebalo predstavljati prevelik problem. Ukoliko ipak nije tako, odvjetnik će neukome priuštiti poduku iz tih stvari. A svaka poduka, znamo, košta. Bez muke, nema nauke! Kad polaznik tečaja pravnih znanosti nauči na svojoj koži prvu lekciju, uslijedit će, druga, treća… Sve dok, na kraju, ne bude jednako stručan kao i njegov učitelj, a ujedno i lakši za znatnu svotu koja će se preseliti u učiteljevu kasu. Sličan je postupak i kod nekih sekti. Sljedbenici daju svu imovinu guruu, jer što će im, kad su odlučili život posvetiti naukovanju. Guru, naravno, nema potrebe za imovinom koju im je oduzeo. Drži je tak tako, da njih ne bi opterećivala dok uče. I svi sretni i zadovoljni. Najteže je, možda, samome guruu koji se s time svime mora nositi. Ovršenima je lako, jer svoju sudbinu prihvaćaju kao ovce koje mirno odlaze na klanje. Neki, doduše, i pokušavaju protestirati ili se organiziraju u skupine koje žele promijeniti ovršni zakon. Pojavljuju se hrabri pojedinci, poput suca Kolakušića, koji javno poručuje da se ovršni zakon, kakvog ne poznaje nijedna zemlja EU-a, može promijeniti u dan-dva.

Pravo pitanje je: možemo li mi sami sebe promijeniti? Ne nastaju lihvarske i koruptivne piramide tek tako. Stvar počinje od onog najmanjeg stanara neke zgrade koji ne razvrstava smeće, baca u tuđu kantu, zapravo, već od onoga koji kopa po smeću i tjera drugog kopača da mu ne bi omtao posao. Pa do kućepazitelja koji potkrada kućni proračun, izmišljajući nepostojeće troškove, promjene vodovodnih cijevi, razbijanje zidova, ne bi li se očešao o pričuvu. Jer, potreba je, dijete se udaje, kako organizirati svadbu s bijednom mirovinom i drugim nepostojećim legalnim prihodima? Pa zatim do poduzetnika koji u istoj zgradi živi, zakinuvši stotine dobavljača za grdne novce, uživajući u stečenom i slavi uspješnog biznismena, te gleda kako bi od grada dobio novce za popravak fasade, za što mu, naravno, treba većina glasova stanara, a za što mu je potrebno da postane vlasnikom većeg dijela stanova u zgradi. A kako istjerati taj višak stanara bez ovrhe? Ne ide, brajko. I tu, vidite, stupa na scenu naš guru. Proučava stanara. Gleda gdje su mu troškovi, a gdje primanja. Režije izbjeći ne može, primanja se smanjiti mogu. Uz nabrijane sudske troškove ovrhe i odvjetničke troškove, i njegovu posebnu tarifu koju odobrava odvjetnička komora (ni med troškovnicima ni pravice), cifra će doći do razine koja može biti nenaplativa. A onda, znamo, na scenu stupaju ljudi koji se manje služe rukavicama, a više pendrecima i drugim sredstvima prisile. Ne možeš platiti, idi van.

To je, uostalom, posve humanistički pristup. Predsjednica je u pravu kad kaže da smo izgubili velikog humanista. Humanizam je, prije svega, pokret koji nastaje u kasnom srednjem vijeku kao povratak antici. A u antici, oblici rješavanja dužničko-vjerovničkih odnosa bili su dosta slični ovima koje danas imamo. Dužnik, zvan addictus (sličnost s ovisnikom uopće nije slučajna) bio bi zatvoren 60 dana u dužnički zatvor da pronađe način da podmiri dug, nakon čega bi ga njegov vjerovnik mogao ubiti ili prodati u ropstvo. Uočimo da je tih 60 dana human period koji mu je zakonski odobren da bi sredio svoje financije. Kad takvog zakona ne bi bilo, vjerovnik bi dužnika mogao ubiti ili prodati odmah. Dužnik tipa nexus bio je u sličnom položaju, a sama riječ nexus tumačila se kao ‘nec suus’, onaj koji više nije svoj. Sam postupak zaduživanja uključivao je određenu vagu kojom bi se sklapao ugovor i time bi, kao, dužnik bio stavljen na vagu i utvrdilo bi se da nema dovoljno i mora još otplatiti da bi zadržao sebe samoga.

Iznenadna provala pučkog veselja zbog smrti odvjetnika Hanžekovića, koji uostalom, nije bio samo odvjetnik za ovrhe, nego je imao bogat i zanimljiv život, u kojem je u jednom času bio i noćni čuvar, ili se potucao po ulici bježeći od moćnog i utjecajnog oca s kojim se sukobio, u kojem je bio i biznismen i član masonske trilaterale, povezana je s idejom da neka pravda može ovršiti i najmoćnije, one koji ovršuju sve na samom vrhu piramide moći. Mene, tekel, upharsin (ili fares) navodno je pisalo na zidu dok je kralj Baltazar prolazio i time mu je bilo poručeno s više instance da je njegova vladavina pronađena nedostatnom i da će biti ovršen. Stavljen je na vagu, i na kraju izgubio i sebe sama. Opaka ideja, kojom se zamišlja Hanžekovića na nekoj duhovnoj vagi na kojoj će biti ovršen, pretpostavlja postojanje više svijesti koja sudi i presuđuje u slučajevima kada je ljudski sud nedostatan, kad nas vodi u propast.

Cijela stvar podsjeća na jednu staru priču. Camera Obscura. Ponešto dickensovskog smisla za pravdu, ali s ugođajem Raya Bradburyja i Stephena Kinga. Stari lihvar Sharstead dolazi utjerati dug od trgovca antikvitetima Gingolda. Ovaj mu u svojem domu pokazuje uređaj kojim se vide ulice grada, ali nešto je neobično. Na taj slici vide se i zgrade kojih više nema, čak i kao neka lica koja više nisu među nama. Gingold pokušava Sharsteada uvjeriti da ne ovrši neku gospođu koja će zbog njega otići na ulicu. Nakon što ne uspije, pušta zelenaša da izađe, u blijedu svjetlost uličnih lampi koje se upravo pale. Sumrak je. Lica prolaznika puna su truleži i crva. Lihvara i poslovnih ljudi koji su davno umrli i pokopani. Na ulicama su davno srušene zgrade. Užasnuti Sharstead više ne može pronaći izlaz, kruži i stalno se vraća na isto mjesto u tom zatvorenom sistemu uličica, u kojem prokleti zauvijek teturaju tražeći povratak kući.

Sharstead nije osuđen zbog onoga što je činio, nego jer je na kraju odbio pokajanje, nije htio pomoći ovršenoj gospođi. Saznavši da neće živjeti duže od godinu dana, Hanžeković je na svojem fejsbučkom zidu ljudima poručio da se okrenu od materijalnih vrijednosti i vode računa o drugim ljudima, jer je uvidio kakav je besmislen život proveo. Ako i nije nikome konkretno pomogao, ta izjava barem služi kao opomena.

Ne samo najbogatijima, nego i svima nama koji smo okrenuli glavu od drugih u potrebi, koji nekrofilski sladostrasno uživamo u tuđim smrtima zanemarujući da i nas isto čeka, zaokupljeni svojim poslovima, snovima, planovima, obiteljima, kreditima. Zamišljajući svoj budući užitak na vrhu piramide s velikim okom g. Gingolda na vrhu, nastojeći se što više odmaći od njenog dna. Teturajući, zauvijek, sumračnim ulicama pod blijedom svjetlošću lampe.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame