Aktualno Glazba inmediasres Kritike POP COOLTURA showbiz Zabava

Simple Minds: Walk Between Worlds – Udžbenik za sve Killerse i Hurtse ovog svijeta

Kada sam Simple Mindse prvi puta gledao uživo, u proljeće 2006. u zagrebačkoj Ciboni, bio sam uvjeren kako je pred nama isluženi bend čiji je najveći domet podsjetiti nas koliko smo voljeli „Alive and Kicking“ ili „Someone Somewhere (In Summertime)“. Tome u prilog išla je i činjenica da se od ranih devedesetih nisu susreli sa suvislim albumom, a i tada promovirani „Black & White 050505“ tek se mjestimično uspjevao vinuti do nekadašnjih visina. Da sam ih prerano otpisao, Jim Kerr i ekipa dokazali su mi narednim studijskim izdanjima „Graffiti Soul“ i „Big Music“, njihovim najboljim pločama još od klasika „Once Upon a Time“, kao i sljedećim koncertima koje sam uhvatio i koji su bez iznimke bili jako dobri.

Postojanu kvalitetu i zavidnu formu potvrđuje i novi, upravo objavljeni „Walk Between Worlds“, zrelo i zaokruženo djelo na kojem kao da svojim, ne baš pretjerano talentiranim učenicima poput Killersa ili Hurtsa, žele objasniti „kako se to radi“.

Drugim riječima, synthovi kakvima bi se ponosili i Brian Eno ili Ultravox „bratimljuju“ se s atmosferičnim post-punk efektima i dionicama Charlieja Burchilla, pri čemu cijeloj priči ne smeta ni arhaična produkcija, ponajprije zato što je zvuk koji su patentirali prije skoro četiri desetljeća već neko vrijeme opet u modi.

U odnosu na prethodnike, ovaj je album malo više art-pop nego art-rock pod koji ih guraju od samih početaka iako čak i najpopističnije stvari grade, razgrađuju i razvijaju polako, spremni za glazbene „detoure“ poput Kraftwerkovskog uvoda u „The Signal and the Noise“, pretvaranja u Davida Bowieja u finalu melankolične „Barrowland Star“ ili kratkog euro-dance plesnjaka uguranog u „Silent Kiss“.

Izvukli su se i s potkradanjem samih sebe u „Sense Of Discovery“, čiji je refren preslikani „Alive and Kicking“, a koliko uživaju u poziciji zaslužnih, ali i dalje aktualnih veterana otkriva i „Magic“, bjegunac iz vremena „New Gold Dreama“. Na taj, kao i na bilo koji od njihovih najvažnijih albuma bez problema bi upale naslovna stvar, „Utopia“ i bombastičnim bubnjanjem vođena „Angel Underneath My Skin“, no i ostatak materijala sadrži sasvim dovoljno himničnih refrena, emotivnog i autoritarnog Kerrovog pjevanja i maštovitih sviračkih rješenja da ih se ni u kom slučaju ne može nazvati „fillerima“.

U konačnici, dok se izlazak svakog albuma njihovih suvremenika i davnašnjih rivala zvanih U2 najavljuje i nabrijava do razine apsurda ne bi li se u konačnici pretvorio u novo razočaranje, Simple Minds bez prevelike pompe nižu vrlo korektna, ponekad i iznimna ostvarenja, pomireni s vlastitom prošlošću i još uvijek u priličnom dosluhu s pop-rock trendovima druge dekade 21. stoljeća. (Vedran Harča)

8/10

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame