Aktualno Glazba Interview POP COOLTURA showbiz Zabava

Krankšvester: Hrvatska glazbena inačica South Parka koja u nedogled prolongira pubertet

Najava prvog velikog samostalnog koncerta u Zagrebu u sklopu promocije četvrtog studijskog albuma i novog spota “Retardirana” popričali smo s glazbenim producentom Hrvojem Marjanovićem Settom o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti benda.
* Jeste li se u startu nadali kad ste odlučili krenuti zajedno raditi rap da bi moglo doći do ovdje? Koja je bila ideja u samom startu?
Budući da smo na kraju dana samo odrasli ljudi koji u nedogled prolongiraju pubertet, naravno da ona neka djetinjasta sanjarenja o nastupima pred velikim brojem ljudi uvijek barem dijelom ostanu tinjati negdje u podsvijesti, ali postoji i onaj nesigurni dio tebe koji ti poručuje da se ne bi smio zanositi jer nikog stvarno ne boli kurac. I da se razumijemo, ne radi se o lažnoj skromnosti već čistoj realnosti. U ovo je uloženo užasno puno truda i mislim da zaslužujemo apsolutno sve što nam se sad vraća, ali u kojoj paralelnoj stvarnosti bi bilo tko mogao proreći uspjeh bendu koji je snimio “Vrum vrum” i “Pecamo te ribe”? Neki umjereni underground uspjeh – definitivno. Bilo što više od opskurnih klubova s otprilike stotinjak vjernih fanova – teško.  Naša je ideja u početku bila odjebati sve što je u tom trenutku postojalo na sceni i snimati isključivo ono što nas zabavlja, ne podilaziti i raditi samo ono što bismo i sami željeli čuti. Ista nas stvar motivira i osam godina kasnije… ali pjesme zvuče bolje.
* A dalje ambicije? Sad ste nakon deset godina stekli status ne samo klupske atrakcije? Koji su planovi i može li se rasti više od ovoga?
Više ni sam ne znam što je izvedivo, a što ne. Da smo podbacili s prvim albumom, podbacili bismo radeći nešto što volimo, a takav fail je daleko bolji od onog da smo popušili snimajući iste one dosadne pjesme koje su se očekivale od svakog drugog repera. Plan je jednostavan – snimati ono što nam se sviđa i čekati trenutak kada će se ljudi napokon zasititi naših sranja. Ako sutra sve ode u kurac, bit ću zadovoljan postignutim jer doguralo je puno dalje nego što sam mislio da hoće. Ako prijeđe na viši nivo, bit ću još sretniji jer znam koliko sam vremena uložio u ovo. Prilično sam rano definirao ono što smatram uspjehom. Da mjesečno zaradim samo 5000 kuna radeći ono što volim, smatrao bih to uspjehom jer nekada sam za istu tu cifru morao ustajati u 7 ujutro i cijeli mjesec odlaziti na posao koji mrzim. Nekome je uspjeh zajeban vozni park ili žderanje jastoga na jahti, a meni satisfakcija koja proizlazi iz činjenice da posljednjih desetak godina radim isključivo ono što volim i pritom nemam minuse, kredite niti dugujem par tisuća eura zelenašu iz kvarta.
* Je li vas iznenadio hit i klikbejt “Gabera”?
I da i ne. “Gaber” je bio rizik. Gomila ljudi koje poznajem nije bila oduševljena pjesmom i mnogi su mi govorili da to možda i nije najbolji izbor za prvi singl. Mi smo vjerovali u suprotno jer ovo je bilo kretanje kontra trendova na sceni i smatrali smo da upravo zbog toga ima potencijal iskočiti u moru pjesama čiji je cilj zvučati što sličnije onome što trenutno prolazi. E sad, eksperimentiranje može, kao i sve ostalo, otići u dva smjera, ali meni je bilo bitno da ovo bude trenutak u kojem odlučujemo najjasnije artikulirati naš zvuk, ostati dosljedni i egzistirati u vlastitoj niši.  Lako je sad govoriti o “Gaberu” kao nekom hitu jer ima tri milijuna pregleda, ali u tom trenutku radilo se samo o još jednom eksperimentu. Svjestan sam da je to i dalje goli kurac po nekim mainstream mjerilima, ali za underground bend te brojke su jebeni svemir. Međutim, svi oni koji sad prde da smo se prodali ili počeli raditi glazbu za mase, jedu govna jer naša popularnost nije rezultat težnje da se svidimo masama već upravo suprotno. Reperi nas ne vole, nismo rokeri, ne koketiramo s cajkama, a ovo definitivno nije glazba koju možeš puštati na radiju ili na TV-u. “Gaber” ni u teoriji ne zvuči kao zicer. Pjesma koja nema temu s kojom se možeš lako poistovjetiti, pjesma koja nije u žanru koji je popularan i prije svega, neradiofonična pjesma koja nema ni onaj bazični mainstream appeal. Dakle, ako se pokušavamo prodati, izabrali smo najbesmisleniji i najteži mogući način.

* Od prvog albuma ostalo je isto samo tematiziranje seksa, prostakluk i zabavan pogled na odnose muškaraca i žena, ali glazbeno ste se dosta promijenili. Možete li reći nešto o tome?
Glazba se mijenjala na svakom albumu i to je najbitnije. Svi izvođači u jednom trenutku upadnu u ladicu i tematski jašu istu priču, a mi nismo iznimka. Jedina razlika je to što su naše teme seks i tulumi, a njihove ulice i kvart, battle rime i repanje o rapu, država i političari ili ovaj suvremeni dadaistički pristup gdje likovi tri versa seru ni o čemu. Bitno nam je samo da sve pjesme s albuma budu ono najbolje što u tom trenutku možemo napraviti.
* Zezanje, zezanje, zezanje, zezanje. Što je još predmet interesa Krankšvestera ako pričamo o stihovima?
Egzotična krzna, francuski konjaci i opus pokojnog talijanskog dramaturga i nobelovca Darija Foa.
* Sigurno da ne psujete samo radi psovki, već se između redaka može pročitati vrlo duhovitih opaski.
Apsolutno. Međutim, nećemo nametati poruku slušateljima. Ako u “Retardiranoj” prepoznaješ satirični osvrt na jalove pokušaje implementiranja modernih i utopijskih ideja na podneblju koje je zapelo u devedesetima – nitko sretniji od nas. Ako prepoznaješ samo debilnu zajebanciju, nećeš nas povrijediti. Poruka postoji, ali dobra stvar je to da smo zabavan bend pa nema štete ako ti poruka prođe ispod radara. Odustao sam od toga da dušobrižnicima objašnjavam da jedno površno slušanje pjesme ponekad nije dovoljno da shvatiš poantu.

* Vaša popularnost iz underground krugova je samo rasla i rasla. Kao zabranjeno voće tako se samo putem free downloada i YouTube širenja usmenom predajom ponajviše širilo Švesterovih fora. Možete li kao glazbeni analitičar sami osvrnuti se na vaš slučaj?
Jako mi je teško biti objektivan jer sam to promatrao iznutra, ali jasno mi je kako to inače ide, a i naš put je zapravo dosadno klasičan. Mnogi kreću kao neke underground senzacije i miljenici hipstera koji se često ponašaju kao nesigurni likovi koji bi jako voljeli da su u vezi s curama koje su jahale samo njihov kurac. Ako imaš sreće i to što radiš, radiš dobro, s vremenom nadrasteš manje klubove i dokopaš se većih prostora. E sad, kad se nađeš na radaru većeg broja ljudi, to često bude problem pa te hipsteri odjebu jer si izjahao previše kuraca da bi bio “the one”, dio njih zato što popularnost automatski izjednačavaju s prodajom, a treći zato što si im jednostavno dosadio. Jebi ga, to je priroda ovog posla. Jedino čemu se možeš nadati je da te kvaliteta pjesama održi iznad površine, a jedino što mi možemo je snimiti album koji nam je bolji od prošlog i nadati se najboljem. Doduše, sad su nas počeli otkrivati i mainstream kritičari, sve češće se pojavljujemo u medijima i iskačemo iz svake pizde materine, a to je inače “početak kraja”.
* A što je s ostatkom glazbene rap scene – molim vas prokomentirajte jer se čini da uz mlade snage iz Zagreba (Kukus i High5 i Suicidal) i Splita (Krešo Benglaka, Kiša Metaka), povratak Tram 11-a i Nereda i Stoke, pa Stoka solo, pa Edo Maajka, pa sve popularnija scena ženskih reperica Sassja iz Bosne, Sajsi MC iz Srbije i Mimi Mercedes, ako možete prokomentirati sve od njih…
Scena nikada nije bila šarenija i postoji mjesto i publika za sve nabrojane. To do sad nije bio slučaj. Starija ekipa još je uvijek tu što dovoljno govori o njihovoj kvaliteti, a klinci zvuče bolje nego što su ovi stari zvučali kad su počinjali. A svi zajedno pune klubove. Vjeruj mi, sjećam se scene koja je imala maksimalno pet izvođača koji su bili u stanju puniti prostore dok je ostatak nastupao pred pedesetak likova za putne troškove i pivo. To nije bila scena, to je bio neugodan podsjetnik na to da si možda trebao završiti fakultet.  A što se mišljenja o ovoj ekipi tiče, nažalost, ne mogu dati zanimljiv odgovor na ovo pitanje jer smo u dobrim odnosima sa svima i cijenimo to što rade pa nikog od njih ne mogu javno poslati u kurac niti reći da je šljam. Loša su vremena za beef.
* Zašto na domaćoj sceni osim Remi i Diyale nema reperica? Ili bar ne znamo za njih?
Ne znam. Možda je hip-hop scena samo odraz patrijarhalnog društva pa se to odražava i na broj reperica. S druge strane, pamtim nekoliko pokušaja da reperice pronađu svoje mjesto na sceni i ne sjećam se da su nailazile na prevelik otpor. Istina je da je hip-hop scena “bazen testosterona”, ali mislim da na kraju sve ovisi o kvaliteti. Kvalitetni će na kraju uvijek isplivati, neovisno o spolu. No, da se ovo ne pretvori u priču o pet tipova koji seru o pobačaju. Muško sam pa to u ovakvoj konstelaciji pretpostavlja i određenu privilegiranost. Uglavnom, njihove su mi borbe i problemi s kojima su se suočavale potpuna nepoznanica. Najbolje je pitati njih.
* A Krankšvester su zapravo glazbeni South Park. Je li to dovoljno? Zadovoljni opisom?
Izvrsno. Da nam je ostavština “hrvatska glazbena inačica South Parka”, bio bih zadovoljan.

* Pristup video spotovima je ambiciozan i jednako prati zezanje. Isplati li se?
Spotove radimo u skromnim uvjetima, ali surađujemo s talentiranim prijateljima koji vole to što radimo. Rezultati variraju, ali uvijek se trudimo postići maksimum s onime s čime raspolažemo. Ipak, osim neke osobne satisfakcije zbog dobro odrađenog posla nema neke konkretne koristi.
* Kako je u vašem slučaju bio presudan internet za širenje popularnosti da li imate povrat nekakve zarade od sad već nekoliko milijuna klikova na vaš službeni YT kanal? Ili je vaš sadržaj preeksplicitan za promoviranja bilo koga?
Internet je sve. Naš jedini promotivni alat. Međutim, tu nismo usamljeni. Gotovo 100 posto novog rap vala funkcionira identično. Tako je u svijetu i tako je kod nas. Izdavače ne trebamo niti nam s postojećim načinom rada mogu pomoći. Oni još uvijek razmišljaju o CD-ovima i ta rečenica savršeno objašnjava zašto ih danas nema u razgovorima o sceni. A što se para od YouTubea tiče, tu se nema o čemu pričati. Dobili smo nekih dvjestotinjak eura. Kasnije smo otkrili da smo nešto sjebali i da je iznos mogao biti veći. Jebi ga, seljaci smo.

 
* Hoće li koncert u Tvornici zapravo biti prijelomni jer je to prvi takav samostalni veliki, zar ne? Poslije njega i cijene nastupa rastu i pozivi na druge festivale i nastupe?
Nije prvi nastup. Već smo punili veliki pogon promocijom prethodnog albuma. Uglavnom, cijena raste, ali ne samo zbog Tvornice već i zbog činjenice da punimo prostore i u najmanjim mjestima. To, naravno, ne znači da Tvornica neće pomoći. Hoće. Definitivno.
* Koliko se u Hrvatskoj i regiji nastupa? S pozicije vašeg slučaja? Koliko ćete sad kad imate aktualni album nastupati često ove godine?
Od 2014. nastupamo izuzetno puno. Recimo to ovako. Ono što mi je još prije pet godina zvučalo kao znanstvena fantastika danas je stvarnost. Ne mogu biti sretniji zbog toga da imamo mogućnost izaći na pozornicu, sat i pol raditi to što volimo pred ljudima koji vole to što radimo i pritom zaraditi nečiju mjesečnu plaću. A što se promocije novog albuma tiče, već smo jako lijepo popunili raspored i očekujemo do ćemo kraja godina povaditi obične i ugraditi platinaste zube.
* Planovi za dalje? Osim Krankšvestera na čemu radite kao producent? Ideja solo albuma?
Radi se dosta. Uglavnom, novi Tram 11, novi Kandžija, solo album i glazba za dva filma. Što se solo albuma tiče, nemam pojma jer svaki dan želim nešto drugo. No, mislim da će na kraju biti nešto u stilu Gorillaza – hrpetina gostiju, a ja tu i tamo bacam neki vers. Skužio sam s vremenom da me sve manje zanima to što mi stari reperi imaju za reći pa sam pretpostavio da u tome nisam usamljen i odlučio se za ovaj pristup. Kako će zvučati, ni sam ne znam. Volio bih snimiti album koji ćeš slušati neovisno o stilu koji preferiraš jer mi neki strogi žanrovski okviri nikada nisu bili posebno napeti.

 
* Da li ćete u budućnosti nastaviti biti vjerni ovom stilu ili možete raditi neke velike promjene?
Bit će jedna ogromna promjena. Više nećemo snimati albume. Udaramo po singlovima i nekim kraćim formama, ali albume više nemamo namjeru raditi. Koncept klasičnog albuma u ovoj fazi donosi previše ograničenja i zapravo je štetan za kvalitetu pjesama jer u tim nastojanjima da zadovoljimo formu albuma, forsiramo ideju o deset ili petnaest pjesama, a imamo možda samo pet dobrih.  Jedini način na koji bih ušao u još jedan album Krankšvestera je da to bude popratni materijal neke opširnije i originalnije cjeline. Neka ideja postoji, ali ne bih otkrivao detalje već samo da vjerojatno više nikada nećeš dobiti novi Švesterov folder pjesama.
Ivan Perić
Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame