Aktualno film inmediasres Interview POP COOLTURA showbiz Zabava

The Books Of Knjige – Zoran Marković Zonjo: Baviti se umjetnošću na Balkanu je ekstremni sport

Najbrutalniji postjugoslavenski film od četvrtka 22. 02. u Zagrebu i Splitu. 
Crnogorski Monty Pythonovci „The Books of Knjige“ već 20 godina svojim humorom osvajaju publiku u regiji, a filmski prvijenac je rezultat dugogodišnjeg rada na satiri i kritici našeg društva. Nakon mnogobrojnih festivalskih prikazivanja, uključujući i prestižni regionalni Sarajevo Film Festival, film “The Books of Knjige: Slučajevi pravde” će se od 22. veljače 2018. naći na redovnom programu Cineplexx kina u Zagrebu i Splitu. Pored Buksovaca – Veselina Gajovića, Gorana Vujovića, Aleksandara Radunovića i Zorana Markovića, koji nose glavne uloge, u filmu se pojavljuju i regionalne glumačke zvijezde Nebojša Glogovac, Nikola Kolja Pejaković, Izudin Bajrović, a tu su i Zoran Kesić, Stefan Bundalo, Zenit Đozić i drugi. Glavnu žensku ulogu igra Tihana Ćulafić.

Ovo je ujedno i posljednji objavljeni film u kojem je igrao Nebojša Glogovac, te će se minutom šutnje, na premijeri u zagrebačkom Cineplexxu ( City Center one East ) 21. veljače, odati počast preminulom velikanu regionalne kinematografije. Popričali smo s jednim od Buksovaca Zoranom Markovićem Zonjom o svemu što ih je morilo i gonilo u vezi filma.

* Svi spominju Monty Pythone. A jesu li preskočili Nadrealiste? I koje su sve najveći utjecaji na humor The Books of Knjiga?

Monty Python je izvorište iz koga smo se i mi i Nadrealisti napajali, pa zbog toga valjda svi pominju taj prvi izvor. Naravno da Nadrealiste
volimo, zato smo u ekipu filma i zvali Zenita Đozića, člana originalne postave kao svojevrsni omaž njihovom radu. Materijal na kom odrastaš
zapravo gradi tvoj intelekt pa su sigurno na nas jako uticale i Mućke, i Alan Ford, i Pink Floyd, i Kjubrik i Inspektor Kluzo. Kad se sve to smuti i
začini sa glupošću balkanskog neandertalca, dobiješ The Books of Knjige pogled na svijet.

* Kako se uopće skupi i pokrene družina na taj vid stvaranja? Kako ste se vi našli i skupili?

Početkom devedesetih smo se skupili oko jedne pozorišne predstave, a onda se to samo širilo na muziku, performanse, radio emisije, a kasnije i
razne TV forme. Oduvijek smo sebe smatrali multimedijalnom, alternativnom organizacijom koja treba da kritikuje ljudske gluposti i druge drustvene nuspojave.

* Dajte nam par riječi o tome kako se starta s video produkcijom prvo za You Tube, a poslije razvije do svog igranog filma?

Mi ne pripadamo generaciji koja radi video radove za YouTube. Sve što je u domenu video produkcije snimamo za televiziju pa se to onda diže
na video servis koji je dostupan mlađoj populaciji. Isto je i za film, nismo ga snimali za YouTube nego za kino prikazivanje. Često dobijam pitanje:
“Kad će se film pojaviti na YouTubeu?” Oni koji to pitaju to rade iz najbolje želje da što prije dođu do materijala koji ih interesuje, zapravo ne znajući da time urušavaju produkcionu vrijednost videa koji gledaju. Ako autor ne može vratiti uloženi novac, a to sigurno ne može od besplatnog prikazivanja na YouTube kanalu, onda on sljedeći put neće ništa ni snimati. Ljudi ne shvataju da plaćanjem ulaznice za kino ili pozorišnu predstavu, kupovinom cd-a ili dvd-a, zapravo podržavaju i motivišu autore da više stvaraju, jer se na taj način vrati barem neki dio troškova koji se ulože u stvaranje djela.

* Koliko se isplati i može živjeti od tog svog posla u financijskom smislu? Jel veličina bitna zapravo :), države zapravo i publike?

Baviti se umjetnošću na Balkanu je extremni sport. To što je Crna Gora mikro tržište je veliki hendikep. Čak i ako se tržište proširi na region koji
komunicira istim jezikom, i dalje ostaje mikro u nekim globalnim okvirima. Biti freelancer je tek posebna problematika jer nikad ne znaš sa kojim
ćeš finansijama sačekati prvi u mjesecu. To je rulet koji se stalno igra i za kojeg trebaju debeli živci. Zato odgovor na pitanje ne može biti konkretan jer su stalni usponi i padovi u kvalitetu života neminovni kod svih onih koji se bave kreativnim poslom od kojeg pokušavaju da žive.

* Kakvo je stanje u Crnoj Gori što se tiče kinematografije? Koliko je kina? Koliko se filmova proizvede godišnje i koliko ljudi gleda?

Stanje je prilično loše. Kino dvorane mogu da se izbroje na prstu jedne ruke,a novac koji se daje kao poticaj države može da se izbroji na prstima druge ruke. Zato se u Crnoj Gori, u posljednjim godinama, snimi u prosjeku dva filma, koji srećom budu gledani jer su ljudi željni domaće produkcije.

* Najbolji CG filmovi u 21. stoljeću po vašem mišljenju?

Nezahvalno je birati najbolje među kolegama ali recimo da bih svakome rado preporučio za pogledati film iz 2016. godine Ivana Marinovića “Igla
ispod praga”.

* Crna Gora je još kriva za odlične reperte Who See, pa za izvoz Ramba Amdeusa. Kakvo je stanje tamo na glazbenoj sceni kad se vas vodi kao i alternativnu glazbenu skupinu?

Ja se lično trudim promovisati crnogorske muzičare u regionu pa sam tako snimio četiri vrlo zapažena spota upravo za Who See. Vrijedni su za
čuti i Džej Džej Okoča, Autogeni trening, Gospoda Glembajevi, Zoon politikon, Perper. Sa druge strane, mislim da sam najveći promoter urbane hrvatske muzičke scene u Crnoj Gori pa tako već godinama vrtim DeTour, U pol 9 kod Sabe, Jinxe, Nipplepeople, TBF, Eda Maajku, Kandžiju, Urbana i druge. Stvarno bi bio podugačak spisak svih hrvatskih grupa i izvođača koje gotivim i koje aktivno promovišem naokolo.

* A kako je u kulturi i državi i narodu uopće nakon raspada Jugoslavije i odvajanja od Srbije. Malo tu znamo…

“Godine su prošle pune muka…” pjevao je nekad Zdravko Čolic. Pa, od 2006. Kad je Crna Gora postala neovisna država čini se da stvari bolje funkcionišu. Barem naši političari više nemaju izgovor da za lične neuspjehe krive neke druge centre. Ono što me malo brine je nedostatak
klinaca koji žele da mijenjaju stvari na bolje. Samo ih gledam sa povijenim glavama ispred ekrana svojih pametnih telefona kako broje lajkove i zamišljaju sebe u idealnim Instagram situacijama.

* Jeste li očekivali ovoliki odjek na film? Pričajte nam malo uopće o procesu produkcije i realizacije – koliko je bilo zabave a koliko muke?

Nadali smo se pozitivnim reakcijama jer je komedija prijemčiv žanr. Trudili smo se i da pošaljemo neke poruke kako to ne bi bila glupa komedija koja se zaboravi čim se izađe iz kina. Produkcija svakog filma je jako težak i dug put. Realizacija “Slučajeva pravde” i njegova promocija traje već dvije godine, a tri godine prije toga smo se bavili skupljanjem novca. Pošto smo se odrekli autorskih honorara da bi uopšte mogli čitavu stvar dovesti do kraja, paralelno sa tim procesom smo morali da nešto drugo radimo i preživimo. Tako da je rad na filmu rudarski posao. Kopaš, kopaš i na kraju se nadaš da ćeš iskopati dijamant.

* Koje ste uzore uzeli na zub i citirali ili dali počast u filmu? Foršpan se čini kao da je poginuo Tarantino s Reservoir Dogsima i scenom kad Michael Madsen seče uši…

Jako je teško danas snimiti film sa malo novca koji ce biti posve originalan i koji će napraviti stilski uticaj na druge autore. Ponosan sam što ovaj naš film ima elemenata koji su posve originalni i do sada neviđeni čak na nivou svjetske kinematografije. Naravno, postoje i elementi kojih ima u svakom američkom žanrovskom filmu i za koje bi gledaoci mogli reći da su citati, a zapravo nisu. Vidim da film svi upoređuju sa Tarantinom, što zapravo nije ni malo loše jer je čovjek jedan od najznačajnih scenarista i režisera svih vremena. No, ako pogledate film i pažljivije razmislite, moraćete priznati da je to ipak autentičan The Books of Knjige proizvod.

* A što dalje? Ovo prijeti da će bit hit po svim državama nekadašnje Jugoslavije sudeći po reakcijama ljudi….sprema li se nastavaka?

Priča je zaokružena, teško da će biti nastavka. A dalje, vidjećemo. Sad treba pojesti jednu baklavu i malo odmoriti.

Ivan Perić

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame