Aktualno film Interview POP COOLTURA

Edvin Liverić: Društvo postaje sve ksenofobičnije, nacionalističnije i klaustrofobično

Uz ponovo oživljavanje Eve Braun na daskama kazališta Exit popričali smo s redatelje iste, istovremeno i glumcem Edvinom Liverićem.
* Edvina Liverića se prvenstveno navodi kao glumca, ali ovaj puta je u redateljskoj ulozi. Kako je došlo do promjene?
Ja i jesam prvenstveno glumac i to je  diploma koju nosim u svom “džepu”, ali kao redatelj stvaram u kazalištu još od 1993. (“Bračni prizori” u teatru &TD) i od tada sam ostvario preko 15 režija. Mnoge od tih predstava postavljene su izvan Zagreba (Ljubljana, Rijeka, Pula, Subotica), pa zagrebačkoj publici nisu toliko poznate. Ali jedna od mojih prvih režija bila je upravo Eva Braun u Teatru Exit, sad već tako davne 2001.

* Ispričajte nam ponešto molim vas o procesu rada na monodrami s obzirom da se radi o dosta zahtjevnoj kazališnoj formi, kakva je bila suradnja s Darijom i kako je tekao proces postavljanja?
Monodrama je dosta specifična i teška forma za glumca. Iskusio sam to u međuvremenu, igrajući moju predstavu “Diva” koju sam radio za skupinu
Trafik. Kada sam izabrao ovaj tekst baš za Dariu, ona je još bila moja studentica na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, gdje sam u to
vrijeme predavao. Imala je 25 godina i tek je započinjala svoju karijeru. Nije joj bilo lako utjeloviti Evu Braun, vrlo specifičnu povijesnu osobu, te pronaći njezine motivacije i opravdanja. Danas to Daria sa svojim životnim iskustvom igra još zrelije i nijansiranije. Eva izgovara ovaj monolog u svojim posljednjim minutama života u njezinoj 33-oj godini. Naravno da je Daria sa svojim današnjim godinama i životnim iskustvom koje je stekla može puno bolje utjeloviti nego li je to mogla sa svojih 25. A i tada je to radila odlično, što svjedoče nagrade koje je za nju dobila.
* Da li vam činjenica da ste glumac omogućava lakši pristup glumcima kod režiranja ili je stvar samo povjerenja, psihologije, dobre pripreme i vizije?
Uvijek je potrebna dobra priprema i jasna vizija što želite s predstavom i što s njom ciljate. Ali mislim da meni moje glumačko iskustvo daje i
jedan drugačiji pristup u radu s kolegama glumcima. Ja znam što znači biti s druge strane scene i koji su glumački procesi u radu na ulozi. Teatar koji stvaram zato je i prvenstveno baziran na glumcu i njegovoj kreaciji. Glumac je uvijek moj centralni fokus kada stvaram neku predstavu. Ja vjerujem samo u glumački teatar. Čak i kad su u pitanju snažni redateljski rukopisi.
* Što vas je intrigiralo u Evi Braun ponajviše? I u Kolditzevom tekstu?
Eva Braun je do svojeg suicida zajedno s Hitlerom bila strogo čuvana tajna. 16 godina nitko, osim užeg kruga Fuhrerovih suradnika, nije znao za nju. I zato je njezina priča još intrigantnija. Oko nje se stvorila nekakva mistična aura koja ju je pretvorila u bizarnu pop ikonu, kao i Hitlerova psa po kojem se nazvala skupina Blondie. Mene kod nje intrigira njezina apolitičnost i zatvaranje očiju pred zločinom koji joj je bio svakodnevno serviran pred nosom. Gotovo je neshvatljivo da je ta žena smrtno voljela Hitlera. Ali njega su voljeli milijuni, desetine milijuna muškaraca i žena, i to ne samo Njemaca i Njemica. Njihova ljubav prema Hitleru ima svoj odjek u svakom budućem kolektivnom obožavanju vođe. Na žalost ništa manje i danas. Zašto im onda vjerovati da su se sasvim odljubili? Ta je njihova priča puno opasnija od priče Eve Braun. Konačno Eva je bila sama, a njih su milijuni. Upravo u tome leži  “banalnost zla” o kojoj govori Hannah Arendt. Stefan Kolditz je ovu monodramu napisao kao crnu komediju. Apsurdnu fantaziju prepunu faktografskih elemenata, s primjesama “žutila”.
* Nešto sam slično pitao i Dariju. Možete li prepoznati neke elemente vremena i društva iz kojeg potiče Eva Braun u današnjoj situaciji na hrvatskoj kulturnoj i društvenoj sceni?
Apsolutno! To zatvaranje očiju pred društvom koje postaje sve ksenofobičnije, nacionalističnije i klaustrofobično danas je puno izraženije nego li prije 17 godina kada smo postavljali ovu predstavu. Na žalost, tema Eve Braun, aktualna je i danas. A bojim se – još će aktualnija biti i SUTRA. Zato sam neizmjerno zahvalan Matku Ragužu, koji se sjetio da bi bilo dobro upravo danas vratiti taj komad na daske Exita.
* Kakva je vaša kazališna aktivnost kao glumac zadnjih godina?
Uglavnom sam vezan za svoj matični ansambl ZeKaeM-a, ali povremeno gostujem u drugim ansamblima kao redatelj.
* A na filmskom terenu? Čini se da vas domaći redatelji ne zovu toliko često koliko biste mogli svojim darom dati? Što je tome razlog? Kako se dodjeljuju uloge u domaćim igranim filmovima?
Pa domaći se film nije baš otvorio za mene. Posljednji koji me pozvao da nešto s njim snimam bio je gospodin Branko Ivanda. To kod nas funkcionira po principu zatvorenih klanova. Uglavnom se radi o malobrojnom krugu ljudi koji se vrti iz filma u film. Audicije niti ne postoje, pa tako ili ste unutra ili niste. Ja se u tom krugu nisam našao, pa me tako nema niti na domaćem filmu. Svjestan sam ja i da sam vrlo specifična glumačka pojava i da takav ne prolazim u trenutačnim podjelama. Ne izgledam ni kao tipični mafijaš, ni kao ruralni alfa frajer, a niti ratnik. Ali zato bolje prolazim u stranim koprodukcijama. Ali ne zabrinjava me to previše. Mislim da za sve treba doći pravo vrijeme.

* Po vašoj ocjeni situacija na domaćem filmu?
Mislim da se on dobro razvija. Pojavljuju se neki novi, mladi redatelji. Bude tu i zanimljivih scenarija i glumačkih ostvarenja. No, kad situaciju usporedim s nekim drugim manjim, mahom europskim kinematografijama – daleko je to od zadovoljavajućeg. Nije lako napraviti dobru kazališnu predstavu, a vjerujem da je još teže napraviti dobar film. Ono što cijenim i u jednom i u drugom polju djelovanja je – iskrenost i nepretencioznost.
* Koje vas uloge koje niste imali prilike igrati intrigiraju glumački, a koje redateljski?
Oduvijek sam htio odigrati Garderobijera u istoimenoj drami Ronalda Harwooda i sad sam baš u najboljim godinama za tu ulogu. A što se režije
tiče, puno je tu tekstova u ladici koji čekaju neki svoj trenutak. Trenutno pripremam s dramaturginjom Ninom Mitrović naše čitanje Fellinijeve “Probe orkestra” s ansamblom ZeKaeM-a. A u idućoj sezoni u planu je i predstava “Sam svoja supruga” po tekstu Douga Wrighta. Dakle – planova ima!

* Kakva je situacija na domaćoj kazališnoj sceni po vašoj ocjeni danas? Zadovoljavajuća ili ima pretjeranog utjecaja politike i ostalih interesnih krugova i lobija koji ne bi smjeli imati doticaja s funkcioniranjem umjetnosti koja bi opet morala biti lišena niskih strasti…
Po meni kazalište treba svakako korespondirati s nama danas, pa makar se radilo i o suvremenom iščitavanju klasika. Međutim, od kazališta
očekujem inteligentno višeslojno čitanje, a ne banalni i jednoznačni politički pamfletizam. Predstave koje na taj način komuniciraju s
publikom, podvlačeći svoju ideju “florescentnim flomasterom” i trljajući “drek” o nos publici, za mene su smiješne i trivijalne. U najmanju ruku
vrijeđaju inteligenciju svoje publike.
* Vaši radni planovi za tekuću godinu i recimo do 2020.? 
Raditi na projektu koji pripremam u sklopu Europske kulturne prijestolnice – Rijeka 2020. I svakako uživati u svom masliniku.
Ivan Perić
Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame