autorski tekstovi Kritike Politička aktuala POLITIZAM PRIRODA & DRUŠTVO SVAŠTARA Zabava

Istanbulska konvencija i hrvatska demencija: U boj, u boj, za naspol svoj!

Plenkoviću, odlazi! foto: IL

Pedecet ‘iljada grla poručilo Plenkoviću da mora otići. Jer inače će ga… nije poznato što.

Doista, nisam imao nikakvu namjeru zateći se na prosvjedu tradicioljublja u Hrvata, već sam to subotnje prijepodne krenuo u narodni magazin do centra po košulju šivanoj u hrvatskoj tvornici u Garešnici. Već na trgu prvog ‘rvatskog predsjednika postalo je jasno da tramvaji ne voze prema centru zbog ‘onog prosvjeda’, te sam morao guglati kako bih skužio o čemu se radi. Naime, malo sam izvan dnevnopolitičke samovažnosti gordih egoističnih mlatitelja prazne slame s obje strane Markovog trga, ali i mainstream medijskog maltretiranja, te mi je trebao šalabahter kako bih složio mozaik. Ok, rekoh samome sebi, eto barem nekakve koristi od prosvjeda jer ću do Name ipak morati pješice. Kao i desetine drugih zagrepčana koji su mrmljajući sebi u bradu počeli kliziti Ilicom. Doista, rijetka slika tolikog broja ljudi u tom dijelu najduže zagrebačke ulice. Ne pamtim punu Ilicu niže od Britanca, pa ima nekih tridesetak godina.

“E znaš kaj? Jebote, morala sam sići na ‘Francuzu’ jer tramvaji ne voze zbog onog deformiranog prosvjeda, čekaj me u Frankopanskoj” – poručila je kod Britanca nekome na telefon visoka crnka užurbano premečući noge. Druga pak je žena omanjeg rasta i šiljastog nosa vukla svog okruglog pratitelja stalno mu ponavljajući kako nije fer jer joj je obećao da će na Trg stići na vrijeme, a evo nek si pogleda koliko je samo sati. “Sigurno već sviraju Thompsona dok se ti tu gegečeš k’o pingvin” – dobacila mu je zajedljivo. Nastavio sam kliziti prema Nami prožet mišlju koju ću Modeinu košulju ovog puta kupiti. Onu haespeovsku svileno crnu ili svijetlo plavu, dinamovsku.

Došavši do Name, zarazio sam se idejom da idem ‘samo malo škicnuti’ do trga, pa se vratim. E jebiga. Kao da sam pustio kravu u kukuruz. “Ej bok, pa di si ti!?”. “Eee, pa jebote, i ti si tu?”. “E, daj nas pofotkaj!”. Sve dok nisam naletio na plavog kornjačastog koji me mrkim pogledom odmjerio i samo nježno rekao – “Ne možete ovuda, gospodine”. Ok, idem okolo, odvratim. Pozdravim i okinem par puta društvo s ‘one strane’ i zaputim se među nadolazeću raju. S vidikovca je baš započela zavijati sirena. Dobra fora, pomislim. Tko li se samo toga sjetio? (Samo da znate, smetalo im je i okretali su se, ali samo prvih dvadesetak minuta. Tada je gomila zatrla svaku pozitivnu misao).

“U boj, u boj, za Narod svoj!”. “U boj, u boj, za Narod svoj!”. Ori se Jurišićevom. U sebi pomislim kako bi bilo super preimenovati stih u “U boj, u boj, za Naspol svoj!”, kao što je to pisalo u satiričnoj karikaturi nekog karikaturiste veseljka forwardiranoj po fejsu. Ispred kolone gomila je novinara i reportera, pozdravim se s nekoliko poznatih i nekako kliznem u gomilu. Nestanem. Budem penetriran.

Sve odjednom ostane iza mene, nebitno. Košulja koju sam krenuo kupit, poznati ljudi, golubovi koji zakenjavaju Manduševac. Obuze me delirij. Postao sam dio naspola i prepustio se. A onda je netko iz razglasa pustio Prljavo kazalište i ‘Lupi petama’. Umro sam! Pa Thompsona. Ej, Thompsona! Kako to nisam dugo čuo, još od devedesetih. Koji kralj. Pa himnu, i to cijelu. Dvije kitice odsvirala je mašina, a druge dvije otpjevao je naspol! Spontano! Pa su opet pustili prljavce. I onda je netko viknuo – “Plenkoviću odlazi!”. I naspol je urlao: Uaaa! I ja sam bio gotov. Više nisam znao gdje sam, mlatarao sam rukama i nogama i urlikao – “izdaja” i “prijevara”. Neka je žena na pozornici rekla da vodi IT firmu i da ima šestero djece. Žena iz publike koja je držala Plenkovićevu sliku s nacrtanim Hitlerovim brčićima rekla je da i ona isto ima šestero djece. I svi su joj rekli – “Bravo!”. “Kraljice!”. I ja sam joj rekao – “Jebote!”. Netko mi je tada stavio ruku na rame i preostalih pola sata mi je ostalo u magli.

Ona žena s Plenkovićevim portretom s brčićima je sišla sa zidića kod Mullera i nekako sam dobio ideju da se spentram gore pri tome vičući – volim Tita, otpala mu istanbulska kita! Da se razumijemo, zidić je od mene bio udaljen pola metra. Nisam stigao do njega. Odjednom su oko mene lica postajala mrka, dubokih pogleda ozlojeđenih duša. U trenu sam vidio sve patnje koje su geyevi i komunjare učinili tim ljudima. Strašno nešto. Povukao sam se i krenuo prema prolazu u harmici. Tamo je neki ustaški pas žestoko lajao na komunističkog psa. Vidjelo im se u psećim očima. Pobjeg’o sam. Netko je iza mene vikao – “drž’ ga, drž’ ga!”. Nisam se osvrtao. Bježeći, zaletio sam se u Zdravka Tomca koji me pošpricao slinom govoreći mi kako moram usporiti. Zahvalio sam mu što mi je dao mudar savjet i nešto lakše krenuo sam dalje. Odjednom ugledam starog druga iz Frankopanske, Zlatka Hasanbegovića kako ozarenog lica šiba strelice prema Plenkoviću. Siguran sam kako je malo prije svršio, imao je neku mrlju na hlačama. Mahnemo si i nekako se nađem u kadru Kinezima koji su fotografirali događanje naspola uz zvukove “ću-na”, “ću-naah”.

“Bok, trebal si me nekaj?”, čujem nakon javljanja na mobitel. Onako ošamućen, teturavši Radićevom prema Krvavom mostu, odgovorim – stari, jel ti znaš koji je kurac bio Plenkoviću da si dopusti ovakvo događanje naroda? Nakon kratke tišine s druge strane, samo sam u pozadini čuo – “sine, čuj, ja sam ti vani u voćnjaku, imam posla ko dreka, a ova me govna više nimalo ne zanimaju. No, ako ima što viška tamo gdje si sada, stavi malo u gepek i dopelaj mi, dobro bude za proljetno gnojenje.”

Zaustavio sam se kod Skalinske u kojoj više nema terasa, pofotkao lika koji ustima svira gitaru i vratio se do Name. Prodavačica je rekla da su stigle nove košulje kratkih rukava. “Crne, crvene, plave!”, dodala je značajno. Imate li košulju boje jorgovana, pitah je. Kao iz topa odgovorila je – “mislite na bijelu?”.

Izađem za stražnji izlaz Name kad tamo malo niže neki se patuljasti lik okomio na ženu. Kaže — “Vikala mi je Smrt, Smrt”. Kaže ona, nisam — vikala sam “Smrt fašizmu!”. Eno ga na zadnjoj fotki.

Igor Lesar

Igor Lesar

Aktivist, avanturist, putopisac, novinar, kritičar, fotograf. Don't believe everything you think.

Komentari

Reklame