autorski tekstovi Celebrities inmediasres KOLUMNIZAM mediji Politička aktuala POLITIZAM Zabava

Kolinda, gospodarica muha u Zemlji Čudesa: Carrolova Alice bi se rado mijenjala za brljanje po Hrvatskoj

Zagreb, 11.11.2014 - HDZ-ova predsjednièka kandidatkinja Kolinda Grabar Kitaroviæ službeno je predstavila svoj Izborni program "Za bolju Hrvatsku". foto HINA/ Damir SENÈAR/ iš

Hrvatska je doista zemlja kontradikcija. Carrolova Alice bi se u ovakvoj zemlji dobro zabavila, upadajući u nju kroz neku rupu, prateći debelog bijelog zeca kojem spadaju hlače od žurbe, jer žuri na sastanak u središnjici HDZ-a na Trgu žrtava fašizma. Začas bi se našla pred nepremostivom preprekom: ogradama koje je zagrebački gradonačelnik Milan I Veličanstveni podigao oko nekadašnjeg Meštrovićevog paviljona, poznatijeg kao Džamija i gdje je ne čekajući da neka prirodna stihija – potres ili teroristička bomba – obavi posao, krenuo brutalno, brahijalnom silom i teškom mehanizacijom, razbijati čekićima, bagerima i buldožerima ono što je po Meštrovićevoj zamisli desetljećima mirno stajalo i pružalo Zagrepčanima osjećaj vizualne ugode i relativne opuštenosti.

U tom času pred njom bi se pružile dvije mogućnosti: pojesti komadić torte na kojom piše “Pojedi me”, kojeg bi joj izašavši iz zgrade središnjice HDZ-a pružio Milijan Brkić zvani Vaso, ili popiti gutljaj iz ideološke bočice Vladimira Šeksa na kojoj piše “Popij me”. U prvom slučaju narasla bi jako, jako velika, i ne bi se nikako više mogla kretati zagrebačkim ulicama. Poput Guliveriane iz Manarinog stripa, sjedila bi lagano nasmiješena, na džamiji zadigavši suknju, te čekala da je Vasini vješti HDZ-ovci privežu špagama i iskoriste za svoje marketinške potrebe. Ili bi pak, otpivši gutljaj iz Šeksove bočice, postala jako mala, tako sićušna da je nitko više ne bi primjećivao. I takva bi se lako kretala ulicama Zagreba, provlačila kroz ključaonice i lako izbjegavala prepreke, premda bi je uslijed nepažnje kao nebitnu stvar lako mogao pomesti neki Bandićev smetlar.

Ideološki procjep u kojem se ovih dana našla predsjednica Kolinda Grabar Kitarović podsjeća na gore opisanu literarnu fantaziju: doduše, Ivana Zvonimira Čička teško možemo doživjeti kao bijelog zekana iz Carrolove pripovijesti, makar mu je, pretpostavljam, središnjica kod džamije dosta bliska, unatoč tome što formalno predsjedava nevladinoj i nepolitičkoj udruzi Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava. Kao prvo su gospođa predsjednica i gospodin Čičak u duetu, prije službene komemoracije koja će se održati 22. 04., odali počast žrtvama ustaškog logora Jasenovac u kojem je ubijeno više od 80000 ljudi. Pri tome je u knjigu dojmova upisala sljedeće: “Posjet Spomen-području logora Jasenovac uvijek priziva osjećaje dubokog žaljenja zbog zločina koji su se ovdje dogodili i pijeteta prema svim nevinim žrtvama. Nijedan politički cilj ni poredak ne mogu opravdati zločine koji se čine u njegovo ime. Republika Hrvatska kao demokratska država, nastala na zasadama svih pozitivnih vrijednosti povijesne borbe hrvatskoga naroda za slobodu, među kojima je i antifašizam, bespridržajno osuđuje zločine počinjene u ovom logoru te se potšovanjem trajno čuva sjećanje na sve njegove stradalnike, u jedinstvenoj opredijeljenosti za poštovanje ljudskiih prava svih svojih građana, kao jamstva napretka i mira”. Da bi se, dakle, ideološki dovoljno smanjili kako bi prošli kroz antifašističku ključaonicu logora, morali su malo popiti iz Šeksove i Plenkovićeve bočice. Distancirati se od hajke desne struje HDZ-a protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, premda je i sama predsjednica u nekom drugom životu zagovarala ratifikaciju te konvencije, pa se zatim ponadati da je proteklo dovoljno vremena od posjete Argentini, gdje se samo mjesec dana ranije družila s potomcima ustaša i ne jedan neizrazit, ali ipak jasan način odala počast počiniteljima i apologetima zločina u Jasenovcu. A da bi to uopće mogla, morala se prethodno dobro najesti Vasine ideološke torte.

Sve je to, naravno, potrebno zbog pobjede na ponovnim izborima. Lubanje nevinih žrtava i ostali rekviziti koje koristi na tom putu samo su simbolički kapital na fliperu “Alica u zemlji čudesa” kojim si, udarajući bjesomučno zamišljenom metalnom lopticom, nastoji u svijesti glasača nabiti high score i oslabiti potencijalne protukandidate, među kojima bi se na nezgodu mogao naći Berin nemezis, bivši predsjednik SDP-a Zoran Milanović. Lubanje žrtava u toj igri donose dosta bodova, pa će za tri tjedna predsjednica sigurno posjetiti i Bleiburg, ne obazirući se previše na pokušaje zabrane te proslave od strane austrijskih vlasti i aktivista, koje je uglavnom smatraju ustaškim pro-nacističkim dernekom. Dosta bodova u igri nose s jedne strane ustaški apologeti HOS-a, ali s druge i podrška stranih državnika i veleposlanstava. Premijer Plenković koji kod ovih drugih ima značajnu prednost nije previše na njenoj strani i okruživši se pretežno priručnim flamingosima poput predsjednika Sabora Jandrokovića i poltronskim igraćim kartama u HDZ-ovoj partiji kriketa polako spušta palac prema dolje i ispod glasa govori doglavnicima “skinite joj glavu”. Tako je ona koja je sama pretendirala na prijestolje HDZ-ove kraljice, iza koje bi išao sićušni kraljić Jakov, došla u poziciju najsporije šahovske figure, kralja, dok je premijer nedvojbeno prema ustavnim ovlastima naspram nje kraljica. Opisana raspodjela snaga je, osim što je šahovski logična, sasvim u skladu s prihvaćenim istanbulskim normama. Već su i autori šahovske igre, neopterećeni današnjim rodnim stereotipima, znali da kraljica (neovisno o biološkom spolu igrača) može biti itekako moćna figura, pa i višestruko moćnija od kralja, premda je kralj (također neovisno o spolu) ona figura koja simbolički predstavlja državu i njen suverenitet.

Kolindi je, prema tome, u nedostatku stvarnih ovlasti preostalo samo prikupljati simbolički kapital i predstavljati se pred neukim pukom kao ideološki gospodar muha iz poznatog romana o dječacima koji završe na pustom otoku i sami organiziraju društvo oko jednog takvog totema. Uostalom, sličnu integrativnu funkciju ‘nečega svih građana’ ima baš i britanska kraljica, koja se postupno priprema ustupiti prijestolje sinu Charlesu, neprestalno ga, možda i sadistički, pirjajući na tihoj vatri iščekivanja.

No, kad smo već kod muha, Hrvatska država kao amalgam nespojivih ideoloških supstrata koji se međusobno potiru ipak više podsjeća na groteskni SF film “Muha” u kojem se znanstvenik i izumitelj stroja za teleportiranje postupno psihički i fizički pretvara u muhu s kojom je nesretnim slučajem pomiješao svoj genetski kod. S jedne strane, hrvatska je republika dobro začeta na manje-više ispravnim liberalnim, demokratskim i antifašističkim osnovama, kao jedna pčelica koja bi (u stilu Michela de Montaignea) mogla iz svega toga stvoriti neki novi “med”, ali je nekako slučajno u stroj za pravljenje države uletjela debela, crna ustaška muha, te u sve to umiješala svoj ideološki kod. Da bi zatim, mic po mic, iako fizički malecna i na prvi pogled nezamjetna, muha počela prevladavati u cjelini. Pojavili su se čak i neki poput Hasanbegovića koji smatraju da bi ustavne temelje države koje je predsjednica spomenula u Jasenovcu trebalo revidirati. Nemir je uslijed toga u pučanstvu sve veći, kao kad se u krug vrpolji muha koja bi s guštom skočila na govno, ali se za sada još nećka, srami.

Oči ove ‘hrvatske muhe’ sve su više izbuljene i samo očekujemo da, kao u filmu. otpadne vanjska krinka lica, te da ispod nje proviri groteskno i slinavo mušičje rilo, spremno nasrnuti na živo meso. Znakovi promjene su, kako vidimo, sve više prisutni: pojavljuju se ploče s oznakom “Za dom spremni” kod Jasenovca, koje se na brzinu i sa hinjenim sramom prebacuju malo dalje, ali ne dalje od partizanske kosturnice. Ne znamo hoće li, prije nego što se to dogodi, netko kao filmski znanstvenik u trenutku gubitka kontrole nad sobom povikati svojoj djevojci ili hrvatskim građanima da bježe. Onima koji još nisu ionako pobjegli pred nezaposlenošću, ovrhama, rastućim bezakonjem i divljaštvom moćnika. No, za sada, čini se privremeno kao da je sve u redu dok “nijedan politički režim” – uključujući možda i ovaj u kojem smo sada – “ne može opravdati zločine koji se čine u njegovo ime”, a predsjednica i dalje održava formu leteći kao pčelica s jednog na drugi ideološki cvijet. Makar bi se moglo i tome prigovoriti da puno zuji, a malo meda daje. Bespridržajno, ali zapravo i bezsadržajno.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame