Aktualno Glazba Kritike POP COOLTURA showbiz Zabava

Detour: Tourdetour – tour de force hrvatske mainstream pop scene i savršeni album za samoću od – dvoje

Tako rijetko imaš prilike čuti nešto ovoliko jednostavno, smisleno i lijepo u kontekstu domaće mainstream pop scene.

Peti album Detoura jedan je od najboljih domaćih mainstream pop albuma 21. stoljeća, apsolutni tour de force i pokazivanje tihe snage iz pera autora koji se ovim kandidira u poker asova (Coco Muratović, Aljoša Šerić, Petar Beluhan). Em kompilacija par vrh hitova, em zbirka toliko poletnih, pismenih, pitkih, čistih, feelgood naslova. Točno na pol puta između Jinxa, Pavela i Mayalesa, Detour su zakucali i zaključali škrinju s blagom domaće pop scene s novim komadima.

Većinski autor Nenad Borgudan je ispisao tako lijepih pjesama i sve ljepših slika kojima pitura svoje čežnje, romantiku i nostalgiju od koje ne dobivaš zazubice već potrebe za uzdasima. Našlo se tu mimo superhita “Zaljubila sam se” prostora za korijene Haustora “Psihopatijo bajna”. “Skrivena” mora bti sve osim ostati skrivenom. “Bez tebe” je pandan i pokušaj dalekog rođaka Pavelove “Zbog tebe”.  Tako je pametno i stihijski subverzivan u fućkarki “Biram”. Potom “Vikend” koja je rasplesanka i najfeelgood stvar godine, savršena oda eskapizmu dvoje koji se vole i imaju potrebu izaći iz urbanih zagrebačkih gungula. “Ima i nema” i “Njuške” nisu ovdje zbog popunjavanja prostora nego skretanja u rukavce za dodatni poljubac, dva. Dotle stihija “Slike o našim danima” vabi nekog najbližeg za grljenje i ples. Finalna “Brod tone” je samo pečat na potrebu za samoćom koja sastoji od – dvoje. 

Zadnja pjevačica Gina je sex živi, zavodljiva, šaputava, sugestivna, energije od povjerenja, izvrsno se nadopunjujući sa svojim songtellerom.

Nikad, ali nikad se ne bih kladio na njih prije desetak godina da će se pretvoriti u ovoliko sjajan standard domaće pop glazbe. Uz sve one personalne promjene za mikrofonom kao centralne figure koju publika veže više je vjerojatnosti bilo da će skliznuti u neprimjetnost ili nedovoljnu primjetnost jednako potentnih imena domaće pop rock scene (Flyer, Batida, Markiz, Moskva), te nakon nekog vremena popustiti pred zidovima neinteresa. No, gotovo da je svaka davala novu vrijednost pretvarajući vokalne promjene u novi vjetar. Huljić bi u Magazinu jedini toliko neprimjetno prošao sa svojim Rozgama, Šušnjarama, kakoli se već sve ne zovu. Na terenu mainstream popa imamo nov standard i klasik. 

Jedan od onih albuma koji automatiziranim i robotskim niškoristi mainstream radio postajama daju dašak humanosti i smisla te vraćaju vjeru u one manjine koji svoj eter time ne zarade na koljenima pred urednicima ili virenju iz stražnjica urednicima i inim medijskim centrima moći nego vlastitom talentu, upornosti i izdržljivosti. Da bar nisu iznimka koja će pečatirati pravilo nego jedni u nizu takvih pet, šest tokom godine pričali bi o THE sceni. Ovako, nek razvaljuju solo. Ovo je album koji vapi za samoćom sazdanom od – dvoje. (JA)

10/10

Tagovi
Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame