autorski tekstovi KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM TOP VIJEST Zabava

Hrvatski bog imovine Merkurčević

Hrvati su nesumnjivo jedan od najbistrijih europskih naroda. Ne vjerujte rezultatima PISA testova i najnovijih državnih matura, prema kojima je više od četvrtine maturanata palo na ispitima iz matematike ili hrvatskog jezika. Sasvim je jasno da u moderno vrijeme nisu aktualni stihovi Tina Ujevića iz Svakidašnje jadikovke u kojima sin Božji ide pješke po kamenjaru krvavih nogu, nego Borisu Jokiću mrske pjesme Poni vokalnog umjetnika Bake Praseta “Osvajam svemir ko da sam NASA/Vaš život ko crna rupa prazan” i “Sada vozim Ponija, na ruci imam Rolija”.
I tako su Hrvati nakon 28 godina od uskrsnuća svoje samostalne države otkrili imovinu.
Ne mislim na onu običnu imovinu koju su odvlačili branitelji iz zapaljenih kuća bivših komšija tamo negdje ’95, pokućstvo, frižidere i televizore, nego na onu pravu, vrijednu toga naziva: skupe dizajnerske satove, obuću i odjeću s potpisom, vikendice od par stotina kvadrata, vile na moru, bazene, skupe trkaće aute marke Porsche, Lamborghini i (zašto ne) Rimac. Na svoju žalost, imovinu nisu otkrili kod sebe, ali zato već jesu kod državnih dužnosnika, pače onih ponajvećih, ministara, među kojima su se osobito istakli ministar uprave Lovro Kuščević (u narodu prozvan Kurčević) i ministar državne imovine Goran Marić. Prosto da čovjek ne povjeruje, ljudi odgovorni za sektore koje obično smatramo korumpiranima i koji izravno odlučuju o prostornim planovima i imovini, nekim čudom domogli su se neobično velike imovine nevidljive u katastrima i iz državnog portfelja za koje su sami bili nadležni. Nitko tu praktično do jučer nije vidio ‘ništa sporno’. Problemi su nastali kad su dotični postali ministri u vladi premijera Plenkovića, i nakon što se HDZ zaljuljao na europskim izborima. Prvo su istraživački novinari, vrsta koja se smatrala jednako živahnom kao i ptica dodo, uočili luksuzni mercedes u vili ministrice zadužene za europske projekte, Gabrijele Žalac. Ona je logično iskrsnula kao zanimljiva s obzirom na aktualnu temu europskih izbora. Vrag ne spava i ubrzo je pogazila curicu tim autom, pa je, slijedom svega narečenoga, bila prisiljena dati ostavku. Tako je otvorena Pandorina kutija kostura iz ormara, to jest počela je sezona lova na Plenkovićeve ministre. Uslijedio je napad na nekoliko ministara problematične imovine, a cijela stvar se zakotrljala i u pravcu predsjedničkih izbora, gdje se pojavio novi kandidat desnice, ljepuškasti bivši pjevač domoljubnih tamburaških uspješnica Miroslav Škoro.
Isti je Škoro u međuvremenu, dok je Mišo Mate Kovač tonuo sve dublje u glib ludila, alkohola i primitivizma, postao uglađeni doktor znanosti, samostvoreni uspješni poduzetnik i intelektualni gigant. Otkrilo se, međutim, da dio svojeg uspjeha duguje i poslovanju svojih tvrtki s u međuvremenu bivšom ministricom Žalac, za koju je obavio poslove informatičkog servisa vezane za EU fondove. Kopajući dalje, istraživači novinari otkrili su da je sama ministrica kao mlada djevojka snimila spot za Škorinu pjesmu, jašući na konju navodno “jer ga se jedina nije bojala”. Usluga je vraćena, pa makar i puno kasnije. Potvrdilo se staro pravilo korupcije da ruka ruku mije. U slučaju Gorana Marića, stvari su puno banalnije: lik je sredio franjevcima iz crkve Majke božje Lurdske (u koju zalazi HDZ-ova desnostrujaška i hercegovačka elita, poput bivše ministrice obrazovanja Liljanke Vokić) obnovu studentskog doma, za što je dobio od njih stan u Zvonimirovoj ulici. Ovo se smatra školskim primjerom korupcije tipa “usluga za protuuslugu” ili “ruka ruku mije”. Naravska stvar, mito uvijek ne mora biti u novcu i u kuverti da bi bilo kažnjivo. Koprcajući se dalje u mreži investigativnog novinarstva pronicljivih Hrvata, otkriveno je da je Marićevu knjigu o lažnim prorocima izdala tvrtka njegova sina, a otkupilo Ministarstvo kulture. Na promociji knjige pojavila se i gorespomenuta elita iz Majke Božje Lurdske, poput ‘viteza Reinera’ i drugih uglednika na političkim funkcijama.
Slijedom narečenoga, predsjednički kandidat Škoro otkazao je gostovanje u Točki na tjedan. Svi predsjednički kandidati očekivali su, najvjerojatnije, da će se novinarska predizborna pitanja baviti domovinom, ljubavlju prema istoj (generalno), čašću (načelnom & neodređenom), ponosom (nacionalnim) i vjerom (turbo-katoličkom). A kad tamo, dočekala su ih pitanja o poštenju i osobnoj imovini. Slijedećem bi predsjedniku najbolje bilo da se ogrne plahticom kao Gandhi i krene smjesta u ozbiljan štrajk glađu, a na pitanje jede li u Taču da odgovori: “Šalite se, vidite da zobljem krušne mrve od crnog kruha, preostale od golubova koje hrane umirovljenici, da slučajno ne propadnu”.
Tema imovine zadobila je iz čista mira prvorazredni značaj u domaćoj politici, stvar očekivana kao poslovični grom iz vedra neba, tzv. ‘plavi mjesec’ ili nedavno razvikani crni labud, premda se već naslućivalo da postaje sve važnija, ako se malo pažljivije pratilo po društvenim mrežama što raju zanima. Osim imovine, čini se da tu raju zanima i zdravstvo (jer je ministar Kujundžić uz Marića i Kuščevića bio jedan od najlošije ocijenjenih ministara u Indexovoj anketi za smjenu ministara), no dotični se u posljednje vrijeme počeo sve više javno glasati nekako poput žabe pred kišu, predosjećajući da bi u rekonstrukciji vlade i njegov resor mogao doći pod lupu probuđene pronicljive javnosti. Novi trend osjetio je svojim nepogrešivim instinktom čak i neuništivi Josip Manolić, zauzevši se za samoupravni socijalizam. On voli sve što vole i mladi do 20 godina, no za razliku od njih već je jednom srušio kapitalizam, pa fašizam, stvarao socijalizam iz staljinizma, učinio ga samoupravnim, ali je baš u to vrijeme bio dio represivnog sustava koji se nije pokazao odviše demokratskim, pa je zatim srušio opet i taj sustav i vratio natrag ovaj kapitalizam u kojem su imovinska pitanja postala sve važnija. Ima iskustva. Da može, sve bi opet ponovio, ali malo uspješnije bolje, jer ipak iskustvo puno znači u tim stvarima.


Naime, školska lektira i književnost Hrvatima nisu mogle pomoći – Krleža je pisao o hrvatskom bogu Marsu, a zapravo je možda trebao više pisati o Merkuru – bogu trgovine i lopova. Glembajevi su ionako previše benigni naspram onog što realno stalno vidimo oko sebe, a buntovni Janko Polić Kamov je umro prerano, kao i većina buntovnika ne samo na ovim prostorima. Kovačićev roman “U registraturi” pak ionako nitko nije odviše ozbiljno shvaćao, pa da bi pomislio da će se kod nas opet pojaviti kičmanovići u službi kumordinara i njihovih mecena, zaljubljeni u sulude laurama koje se ubijaju zapaljuju u kućama. Koliko god to bilo bizarno, svejedno doznajemo da se bivši ravnatelj Strossmayerove galerije nesretnim slučajem zapalio u svojem stanu i izgorio, navodno zbog neispravnih električnih instalacija na hladnjaku, a bio je jedan od rijetkih stručnjaka koji su znali procijeniti vrijednost vrlo vrijedne ukradene zbirke slika Roberta Aurera, slikara iz doba prije ’41, s vilama na lokacijama koje i danas mnogi vole. Ukratko, život je fantastičniji od literature, kako je tvrdio i Dostojevski, ali ne uvijek i sasvim apsurdan.Kad bi se Hrvati barem malo više primili elementarne matematike, možda bi im se upalila lampica.

No, za to bi već bile potrebne sposobnosti nekog Tesle.
Očekuje se, dakle, da Hrvati, nakon 28 godina koliko im je trebalo da shvate da je imovina poslije i tijekom Domovinskog rata završila u rukama viđenijih HDZ-ovaca, za minimalno još 28 godina nešto poduzmu u (s)vezi glede toga. Budimo benevolentni, dajmo im do 2050. da to malo prouče. Kako su stvari krenule, Josip Manolić će vjerojatno tada biti opet spreman za akciju.

 

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame