autorski tekstovi Celebrities inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM TOP VIJEST

Demokratski deficit i kancelarska vlast: Soft totalitarizam od HDZ-a preko Planovića do Hrvatske

U mandatu 2016.-2020.g. postpostizborne koalicijske Vlade HDZ-HNS-SDSS u „soft“ totalitarnom revivalu etablirani su ideološki, politički, društveni i medijski represivci predsjednik Vlade RH mr. sc. Andrej Plenković i ministar unutarnjih poslova Vlade RH dr. sc. Davor Božinović, koji nedemokratskim metodama diferencijacije i progona „unutarnjih“ neprijatelja utjeruju red u društveni etički i moralni
rasap i anomiju. A koje su upravo oni i nitko drugi svojom kadrovskom i ostalom politikom te i bez demokratski kvalificiranog izbornog legitimiteta tj. političke potpore birača – kreirali, stvorili i provodili!

Umjesto demokraciji i čovjeku XXI. stoljeća primjerenih i inherentnih introspekcije, analize, samokritike i ostavke autorâ konkretne politike i nalogodavaca Andreja Plenkovića i Davora Božinovića; oni provode strategiju – neka živi i cvjeta primitivna kamenodobska projekcija vlastitih propusta, pogrješaka i odgovornosti u izvršitelje-ministre kao društvene „Pedrâ koja vise“ i „žrtvene jarce“, a pri posjetu predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića Korčuli u srpnju 2019.g. uhapšen je građanin koji je mirno prosvjedovao protiv „ćaće“ nepotizma, klijentelizma, trgovine utjecajem i korupcije koji su poput najmalignijeg karcinoma metastazirali po cijeloj državi!

SMJENJIVANJE MINISTARA ZA (NE)DJELA POČINJENA PRIJE MANDATA!

U stvarno demokratskim državama nepisano je pravilo, politički standard i društvena obveza da se ministri smjene ili oni (ne)dragovoljno podnesu ostavku nakon što se pokaže i dokaže da u radu njihova resora nisu bili uspješni i realizirali zacrtani vladin program; ili pak
nakon odstupanja od društvenih normi i moralnih standarda raznim aferama, skandalima, sukobom interesa i slično.

Predsjednik pak Vlade u Republici Hrvatskoj mr. sc. Andrej Plenković smijenio je ili iznudio ostavku tako što je prethodno preko dirigiranih medija osramotio i kompromitirao u javnosti četrnaest (14) ministara/ministrica, ali ni za jednog nije navedeno da je razlog za smjenjivanje/ostavku nešto što je učinio ili propustio učiniti tijekom dosadašnjeg mandata! Naprotiv, sva ta odstupanja od pozitivnih društvenih normi i moralnih standarda, suspektne nelegalnosti, sukobi interesa i slično za koje ni do danas nisu procesuirani ni sankcionirani, datiraju iz davnih vremena PRIJE nego što su uopće bili predloženi kao kandidati i potvrđeni za ministre! Kao kandidate za ministre ih je nakon prijevremenih parlamentarnih izbora 2016.g. predložio tadašnji mandatar a današnji predsjednik Vlade RH mr. sc. Andrej Plenković, što znači i da je jamčio za njihovu svekoliku prihvatljivost te da je stoga isključivo on sâm i odgovoran za njihovu stručnu kompetenciju te političku i moralnu primjerenost za izbor na tu i takvu visoku državnu dužnost!

Ministar nije predsjednik mjesnog odbora a da se za tu dužnost može i smije predložiti prije nego se pomno pregleda njegov iscrpan životopis. Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković može u svom dobro (pre)poznatom „vjerodostojnom“ stilu i načinu manipuliranja i
obmanjivanja javnosti tvrditi da za sve te „nepodobštine“ tadašnjih kandidata i kasnijih ministara nije znao, no u tu minhuzenovsku izliku nitko normalan mu ne može i ne smije (po)vjerovati! Jer, poodavno je u politici univerzalno utvrđena standardna procedura predlaganja kandidata i parlamentarna potvrda ministara u vladi, tako da je potpuno razvidno i sigurno da su njihovi životopisi i sve ono društveno negativno što im se naknadno u cilju kompromitacije odjednom pripisuje bilo poznati mandataru za sastav vlade mr. sc. Andreju Plenkoviću znatno PRIJE nego ih je uopće i predložio kao kandidate za ministra! (www.zakon.hr/z/536/Zakon-o-sigurnosnim-provjerama).

Pa nitko ne uzima niti kućnu pomoćnicu ili blagajnicu u trgovini, a da se prethodno o njoj ne raspita i informira. Samo ad hoc naknadno „otkrivene“ delinkvencije ministara tada Plenkovićevu „istančanom“ osjećaju za etiku i pravdu uopće nisu smetale, a s druge strane imale su veliki potencijal u budućnosti za eventualni pritisak, discipliniranje, ucjene pa i smjenjivanje ako dođu ta i takva vremena te političke i društvene okolnosti i potrebe. I doista ta i takva vremena te političke i društvene okolnosti artikulirali su se i kumulirali poslije izbora za Europski parlament u svibnju 2019.g. na kojima je osobna izborna lista Andreja Plenkovića doživjela potop biblijskih razmjera, i u odnosu na EU-izbore iz 2014.g. izgubila 37 posto odnosno više od jedne trećine (1/3) glasova birača! No, nije to bio slučajan i izoliran izborni neuspjeh HDZ-a i njegova predsjednika Andreja Plenkovića, nego neprekinuta nizanka gubljenja glasova i političke potpore birača koja je počela prijevremenim saborskim izborima 2016.g., i nastavila se na redovitim i prijevremenim područnim i mjesnim izborima za predstavnička tijela u Gradu Zagrebu, Ličko-senjskoj županiji i Gradu Iloku. No totalitarna svijest i sustav vrijednosti kao i mentalni atavizam te arivistički moral ne dopuštaju suočavanje u zrcalu s vlastitim nakaznim licem nesposobnog i nemoralnog političara i serijskog izbornog gubitnika, nego odgovornost za izborne katastrofe projicira i traži u drugima tj. u „crnim labudovima“ po sofizmu šibicarskog ranga „Ja sam o svemu autokratski odlučivao, a za sve nepovoljne rezultate mojih odluka drugi su odgovorni i krivi!“. A ti „crni labudovi“ su nitko drugi doli do apokaliptičnih rezultata europskih izbora 2019.g. „moralnopolitički podobni“, ugledni i dragi stranački drugovi i suradnici te neporočni
ministri. Pa su im se uz asistenciju ministra unutarnjih poslova dr. sc. (po svemu sudeći mentor za doktorat možda mu bio je prof. dr. sc. Lavrentij Pavlovič Berija) Davora Božinovića iz arhiva represivnog aparata i tajnih službi počeli vaditi dosjei. A potom također po nalogu
mr. sc. Andreja Plenkovića i dr. sc. Davora Božinovića dostavljati odabranim medijima i novinarima „psima totalitarne medijske represije“, a oni ih danima u vidu u nekim prošlim vremenima po zlu dobro znanom staljinističkom konceptu huškačke i linčerske kampanje i
zastrašivanja iz dana u dan plasirali čitateljima tobože kao rezultat „istraživačkog novinarstva“. Može se misliti kojeg i kakvog istraživačkog novinarstva, kada se po nalogu predsjednika Vlade i ministra unutarnjih poslova iz arhiva poznatih „službi“ dobiju u redakciju dosjei selektivno „naciljanih“ ideološko-politički i sociokulturno nepodobnih ministara, koji dosjei inače po voluntarističkom a ne ustavnopravnom i demokratskom načelu bez znanja i odobrenja predsjednika Vlade i ministra unutarnjih poslova nikome nisu dostupni! Kao da su čitatelji po QI većinom debili pa ne mogu shvatiti o kome i čemu se tu i za koga radi, a za koje ih i kakve intelektualne bogalje neki urednici očito drže podmećući im spin o navodnom istraživačkom novinarstvu a ne o protuzakonitom planu i akciji predsjednika Vlade RH, ministra unutarnjih poslova i odgovarajućih „službi“.

KAKO SU NA JAVNI LINČ I SMJENJIVANJE REAGIRALI MINISTRI?

A ministri, kako su pak na to sve danima javno prozivani, etiketirani, ozloglašavani, sramoćeni kao u neka davna staljinističa a danas oživljena vremena; reagirali ponižavani i zlostavljani ministri i njihove obitelji? Pa uglavnom kao prototipski pripadnici ohlokratske nomenklature, pravi beskičmenjaci, lakaji i služinčad; pokorno, mazohistički i bespogovorno! No, kad već nemaju samopoštovanja, časti, dostojanstva i odgovornosti prema samom sebi; imaju li odgovornosti prema vlastitoj djeci pa da mogu tako servilno i ropski dopustiti da im se djecu trajno tj. za sva vremena društveno optereti, žigoše, ozloglasi i stigmatizira kao potomke ministara koji su bili prevaranti, lažovi, korupcionaši i suspektni kriminalci?

Znaju li ti isti ministri tko je i kako u po zlu i velikoj javnoj šteti dobro poznatoj aferi Agrokor-Borg, s ortacima u planski pripremljenom udruženom kriminalnom pothvatu „zamračio“ više od 300 milijuna kuna? Znaju li ti ministri da su radnici i ostali porezni obveznici iz državâ
članica Europske unije dali novac potreban za gradnju Pelješkog mosta i LNG plutajućeg terminala za ukapljeni plin u Omišlju na Krku, a te unosne megaposlove vrijedne 375 i 233 milijuna eura nisu dobile tvrtke i izvođači iz država Europske unije u kojima ti isti radnici
rade, kruh svagdanji zarađuju i plaćaju porez, nego tvrtke iz Kine! Zašto su te poslove dobile tvrtke iz Kine? Je li možda zato što su piloti koje proizvodi ta tvrtka toliko kvalitetni i dugi, pa zabijeni u morsko dno dosežu do dubine Marijanske brazde korupcije? Ili možda zbog toga
što je konstrukcija njihova mosta melodiozna pa kad puše jugo svira kao znamenite morske orgulje na rivi u Zadru? Ili gledano s hiperrealističkog prosudbenog motrišta, možda ipak zato što je more tamo toliko biološki pogodno za život i reprodukciju morskih mekušaca, da eurounijska koruptivna hobotnica ima svoje pipce i protagoniste i u Republici Hrvatskoj? Što pak na kraju djeci i unučadi pokorenih i pokornih ministara znače etiketa, žig, sramota i sudbina nasljednika odioznih korupcionaša i prevaranata; a što djeci pa i unučadi Plenkovića i njegovih ortaka slast i mast ujma te eurovišemilijunske provizije i od Pelješkog mosta i LNG-terminala na Krku. Znači li nam i pokazuje li išta i to da je ministar tadašnjeg planktonskog izbornog legitimiteta od 475 preferencijskih glasova dr. sc. Davor Božinović, tada nagrađen i
promaknut za potpredsjednika Vlade RH unatoč evidentnim antidemokratskim postupcima i zlouporabama u Ministarstvu unutarnjih poslova.

ŠTO JE NA SVE TO KAZALA PREDSJEDNICA REPUBLIKE?

A što je na sve to kazala i kako to komentirala tadašnja Predsjednica Republike? Upravo je tada bila u posjetu dičnom Vrbniku „nad morem“, gdje je za medije izjavila: „Ne bojim se za stabilnost Vlade“. Dakle, kao što se iz te i takve izjave može vidjeti i shvatiti, njezini savjetnici
još je nisu upoznali s rezultatima prijevremenih parlamentarnih izbora koji su održani 11. rujna 2016. godine! Naime, na tim je izborima HDZ odnosno njegove izborne liste u 11 izbornih jedinica ukupno dobile 682.687 glasova birača, a što je samo 17,58 posto od svih
3.882.274 birača. Mogu li, i ako mogu kako to mogu biti stabilni vlada, vlast i društvo u kojem Vlada nema izborni legitimitet razmjeran i primjeren demokratskim standardima, jer je na izborima dobila glasove odnosno političku potporu od tek samo 17,58 posto biračkoga
tijela? A članak 1. st. 2 Ustava RH jasno i nedvosmisleno određuje: „U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljan… POSEBNIM BIRAČKIM PRAVOM DO OPĆEG POLITIČKOG MANDATA U SABORU!
A iz „koliko“ to naroda odnosno birača proizlazi vlast post-postizborne koalicijske vlade HDZ-HNS-SDSS-manjinski zastupnici? Izborni legitimitet SDSS-a i ostalih manjinskih zastupnika zanemariv je ne samo kvantitativno što je logično i politički opravdano te stoga demokratski apsolutno prihvatljivo kao par exellence trajno pozitivna demokratska stečevina, ali je i više nego upitan zbog političkog paradoksa, demokratske anomalije i ustavnopravnih načela primjerenosti i razmjernosti da se njihovi zastupnici biraju u parlament po POSEBNOM biračkom pravu – a u njemu imaju OPĆI politički mandat!? Demokratski standardno i obvezujuće, ustavnopravno razmjerno ili barem primjereno te logično i politički prihvatljivo je samo da politički MANDAT općenito u parlamentu bude sukladan i ISTOVJETAN
BIRAČKOME PRAVU i izbornom legitimitetu iz kojeg proizlazi: ako je biračko pravo OPĆE onda je i politički mandat u parlamentu OPĆI kao što je to kod nemanjinskih zastupnika koji se biraju po općem biračkom pravu. Ali, ako je biračko pravo POSEBNO onda i politički mandat u parlamentu mora biti tome sukladan i istovjetan tj. – POSEBAN, a ne opći kao što ga sada imaju zastupnici nacionalnih manjina u Hrvatskome saboru! K tome još i protivno ustavnopravnim načelima i primjerenosti i razmjernosti. U državi s odgovarajućim demokratskim zakonodavstvom o pravima nacionalnih manjina koje trajno jamči zaštitu, afirmaciju i promicanje njihovih identitetskih i ostalih prava i sociokulturnih potreba, nema političko-društvene potrebe ni ustavnopravne i političke osnove da zastupnici nacionalnih manjina izabrani po posebnom biračkom pravu, imaju opći politički mandat i odlučuju u parlamentu o izboru vlade, donošenju državnog proračuna, ratifikaciji međunarodnih ugovora i tome slično! I vice versa, ako bi u parlament bili izabrani po općem biračkom pravu, ustavnopravno i politički logično i utemeljeno te legitimno bi bilo da imaju i isti takav tj. opći politički mandat.

Izborni pak legitimitet odnosno politička potpora HNS-u u biračkome tijelu u razdoblju 2016.-2020.g. doslovno je groteskna jer je iznosila negdje oko 2 posto pa i manje biračkoga tijela! Što znači da su izborni i politički legitimitet tadašnje koalicijske Vlade HDZ-HNS-SDSS
uglavnom činili glasovi i politička potpora 682.687 birača koliko ih je na izborima ukupno glasovalo za HDZ-ove kandidacijske liste, a iz radnopragmatičnih potreba zanemarit će se činjenica da je iz poznatih razloga u međuvremenu i ta brojka HDZ-ovih birača značajno
smanjena. A to je samo 17,58 posto odnosno znatno manje od jedne četvrtine (1/4) svih birača odnosno biračkoga tijela ili tek svaki šesti hrvatski državljanin s biračkim pravom! O kojoj i kakvoj se to stabilnosti Vlade, vlasti i društva uopće može govoriti, kad više od
1.902.997 birača (jer bi tu trebalo dodati i birače kojih su glasovi „propali“ jer su glasovali za liste koje nisu prešle izborni prag!) a što je čak više od polovice biračkoga tijela (!) uopće nije predstavljeno odnosno nemaju svog političkog predstavnika u toj i takvoj Vladi ili u najvišem
državnom predstavničkom tijelu tj. Hrvatskome saboru?

Još i manji izborni legitimitet HDZ je ostvario na nedavnim izborima za Hrvatski sabor koji su održani 5. srpnja 2020. godine. Od svih 3.821.530 birača HDZ-ove liste u 11 izbornih jedinica dobile su ukupno 623.509 glasova što je samo 16,55 posto svih birača ili manje od jedne
šestine (1/6)! I to je izborni legitimitet ispod svih prihvatljivih demokratskih standarda i toliki DEMOKRATSKI DEFICIT koji ne daje demokratsko političko pravo na kancelarske političke ovlasti, koje je protudemokratski i protuustavno uzurpirao nelegitimni predsjednik Vlade RH Andrej Plenković. I sami pak ti izbori imaju veliki demokratski deficit odnosno nedostatak demokratski kvalificiranog izbornog legitimiteta, jer je na njih izašlo manje od polovice svih birača tj. samo 46,83 posto! K tome ali ne i manje značajno te po demokraciju porazno, HDZ je na tim izborima s dobivenih 16,55 posto glasova svih birača osvojio 46,15 posto odnosno 66 od svih 143 zastupničkih mandata koliko ih ukupno ima u 11 izbornih jedinica, i to je nedvojbeno najvaljaniji i najzorniji pokazatelj i dokaz nedemokratičnosti, nepravednosti i nakaradnosti varijante razmjernog izbornog sustava po kojem se održavaju izbori u RH! Što nedvojbeno zorno pokazuje i valjano dokazuje da do konsolidacije demokracije u Hrvatskoj neće moći doći bez temeljite promjene izbornog sustava, te i uvođenja zakonske odredbe da se parlamentarni izbori moraju ponoviti ako na njih ne izađe najmanje 50 % plus 1 birač! Mora se konačno politički i politološki akceptirati valjana i relevantna činjenica da su neizlazak ili bojkot izbora demokratsko pravo i sloboda biračâ, te politički izraz njihova uskraćivanja potpore ili bojkota izbora koji su samo po formi demokratski a stvarno su neslobodni, semikompetitivni i nedemokratski.

BEZ DEMOKRATSKOG IZBORNOG LEGITIMITETA I U HDZ-U

No, Andrej Plenković nema demokratski legitimitet ni u političkoj stranci HDZ kojoj je predsjednik što su i pokazali tzv. „izbori“ za predsjednika HDZ-a održani 17. srpnja 2016.g. i to iz najmanje dva razloga: 1. nije izabran nego je oktroiran, rukopoložen i nametnut članstvu HDZ-a jer nije imao protukandidata pa to stoga i nisu bili izbori jer se nije moglo birati između dva ili i više kandidata, nego je bilo tek puko glasovanje i potvrda odnosno svojevrsna aklamacija tog jednog i jedinog kandidata; i 2. od tadašnjih 208.277 članova HDZ-a za tog
jedinog kandidata Andreja Plenkovića glasovalo je samo 97.823 ili 46,96 posto što znači ispod 50 posto ukupne brojke članova, a to ujedno znači i da on ne samo da nema demokratski izborni legitimitet, nego da nema čak ni taj puki totalitarni „jednokandidatski“ svojevrsni
aklamacijski legitimitet!

Na izborima u HDZ-u koji su održani 15. ožujka 2020.g. na biračkim mjestima bilo je upisano 210.384 članova s pravom biranja, od kojih je glasovalo samo 74.102 što je tek 35,22 posto ili jedva nešto više od jedne trećine (1/3)! Za kandidata za predsjednika Andreja Plenkovića
glasovalo je 57.672 ili samo 27,41 posto svih članova s pravom biranja, a to je tek nešto više od jedne četvrtine (1/4)! Dakle, očigledno je da to ne može biti te da i nije demokratski kvalificirani izborni legitimitet kad za kandidata za predsjednika stranke ovdje konkretno Andreja Plenkovića i HDZ-a, aktivno ili pasivno te izravno ili neizravno ne glasuje čak 152.712 ili 65,78 posto odnosno gotovo dvije trećine (2/3) svih članova s pravom biranja. A i ti i takvi izbori sami po sebi nemaju demokratski kvalificirani legitimitet jer je na njih izašlo minornih
74.102 ili 35,22 posto odnosno tek nešto više od jedne trećine (1/3) članova HDZ-a s pravom biranja, i što je i više nego nedostatno da bi prema demokratskim standardima mogli biti kvalificirani kao demokratski, a također i na njima isto tako izabrani predsjednik zbog tog,
takvog i tolikog – demokratskog deficita!

Na isti je način za predsjednika Županijske organizacije HDZ-a Ličko-senjske županije „izabran“ a stvarno nametnut Plenkovićev kadrovski gojenac Marijan Kustić. Naime, na tzv. „izborima“ jer nije imao protukandidata koji su održani 9. rujna 2018.g. od ukupno 8.498 članova te županijske organizacije samo 2.792 ili tek 32,80 posto svoj je glas dalo tom jedinom kandidatu na farsi od izbora Marijanu Kustiću. Odmah poslije izbora dao je sljedeću izjavu: „Počinje naša nova era, označit će je i povratak HDZ-a u velikom stilu na idućim lokalnim izborima“. I kako se to „HDZ u velikom stilu vratio na idućim lokalnim izborima“, valjano pokazuju i dokazuju rezultati prijevremenih izbora za Skupštinu ličko-senjske županije koji su održani 9. ožujka 2019.; a koje je izazvao Andrej Plenković odnosno HDZ neusvajanjem prijedloga županijskog proračuna! Unatoč tome što je u izbornoj kampanji osobno sudjelovao Andrej Plenković i time zlorabio mjesto predsjednika Vlade RH i niz ministara koji su danima hodočastili širom Like i obećavali građanima „med i mlijeko“, koalicijska kandidacijska lista HDZ-a i partnera kojoj je nositelj bio Marijan Kustić dobila je 7.631 ili 35,42 posto glasova od ukupne brojke birača koji su glasovali i osvojila 13 vijećničkih mjesta. Što znači da je u odnosu na izbore koji su održani 2017.g. HDZ dobio 6.414 ili 45,66 posto glasova birača manje i također pet vijećničkih mjesta manje! I to je ta „Nova era i povratak HDZ-a u velikom stilu“ kako ga je svojedobno nakon što je rukopoložen na mjesto predsjednika ŽO HDZ-a Ličko senjske županije, najavio izborni gubitnik Marijan Kustić.

POLITIČKA REPRESIJA I CENZURA KAO KOMPENZACIJA ZA DEMOKRATSKI DEFICIT

I upravo zbog toga što nema zborni legitimitet razmjeran ili barem primjeren demokratskim standardima i političku potporu birača odnosno građana razmjernu ili barem primjerenu istim tim demokratskim standardima, Vlada RH i njezin predsjednik provode vlast autoritarnim i nedemokratskim metodama i sredstvima marginalizirajući demokratske institucije predstavničkog parlamentarnog sustava, zlorabeći pravosudni sustav te represivni aparat i tajne službe, i kršeći pri tome Ustav RH, zakone, načela pravne države i vladavine prava, demokratske standarde i postulate, tržišno gospodarstvo, pluralizam i slobodu medija te ljudska i građanska prava i slobode, a ponekad primjenjujući i otvoreno nasilje kao konkretno svojedobno na Korčuli gdje je uhapšen mirni prosvjednik protiv „ćaće“ nepotizma, klijentelizma, trgovine utjecajem i korupcije – Andreja Plenkovića, a ovih dana u Osijeku 26. godišnji mladić zbog navodne virtualne prijetnje ministru Viliju Berošu. A koji je toliko „uspješan“ u njegovom ministarskom mandatu da je zdravstvo samo za lijekove dužno dobavljačima 5 milijardi kuna, a ukupni su dugovi 11 milijardi kuna!!

Stabilnost svake vlade, vlasti i društva izvorno se stvaraju na slobodnim i ravnopravnim izborima i medijskim uvjetima za dotadašnju vlast i opoziciju, i proizlazi iz izbornoga legitimiteta koji je razmjeran i primjeren demokratskim standardima tj. koji je demokratski kvalificiran. A ako njega tj. tog i takvog izbornog legitimiteta nema, ne može se i ne smije ga se postizborno stvarati „kupovanjem“ zastupnika, žetončića i preletača rušeći pri tome čak i sâm temelj demokratskog političkog poretka odnosno njegovu najvišu ustavnu vrjednotu – višestranački demokratski sustav! I stvarajući na taj način fantomske, nelegitimne, protuustavne i protudemokratske koalicije; ideološki i politički nelogične, inherentno proturječne te apsolutno protivne dominantnoj političkoj volji birača izraženoj glasovanjem na izborima!

U kojoj se to državi može sa demokratskim deficitom odnosno izbornim legitimitetom tj. glasovima i političkom potporom od minornih 16,55 posto glasova svih birača, uzurpirati odnosno samovoljno prisvojiti gotovo apsolutističke odnosno kancelarske političke ovlasti kao što je to protudemokratski i protuustavno učinio predsjednik Vlade RH Andrej Plenković? Odgovor je nedvojben i jasan: samo i jedino u državi koja nije demokratska i pravna te koja je – „soft“ totalitarna!

Lovel Franić

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame