Aktualno Celebrities Glazba Kritike POP COOLTURA showbiz Zabava

DOP Pretpremijera/Exclusive: Pavel: Ennui – Šerićev završni korak prema estradi

Aljoša Šerić u svojih je petnaestak godina na sceni prešao put od nikad sasvim potvrđenog indie rokera u Ramirezu do skladatelja kojeg redovno možemo gledati u HRT-ovim glazbenim emisijama i koji piše za izvođače kao što su Massimo, Tereza Kesovija ili Nina Kraljić.

Ulaznicu u mainstream osigurao mu je Pavel, grupa čiji novi, četvrti po redu studijski album „Ennui“ po mnogočemu označava i konačan Aljošin raskid s vlastitim korijenjem, odnosno trenutak u kojem je, barem zasad, do kraja “ubio” indie rokera u sebi. Nove pjesme Pavela biti će vrlo prihvatljive i savršeno razumljive estradnom dijelu hrvatske
glazbe pošto u njima nećete pronaći baš ništa što, kako je davno pjevao Jura Pađen, “na neku drugu stranu skreće”.

Na ovom materijalu tako je sve ispeglano do najsitnijeg detalja i raskošno aranžirano s puno orkestracija, a glavnu riječ pred mikrofonom preuzela je njegova životna i kreativna partnerica Antonija, što je „Ennui“ učinilo znatno bližim pozornicama festivala u Zagrebu ili Splitu.

Srodnike Pavelovog popa, srećom, ne treba tražiti u hororima u koje su se ti festivali posljednjih desetljeća pretvorili, već u zlatnom dobu hrvatske zabavne i pop glazbe, kada su se na Prokurativama ili Zagreb Festu natjecale skladbe nekih od najvećih tuzemnih autora poput Arsena Dedića ili Zdenka Runjića.

Isti retro štih dominira i u produkcijsko-aranžerskom smislu, zbog čega ćete povremeno („Jedan dobar dan“, „Sunce“) nabasati i na utjecaje francuskog popa šezdesetih i slavne njujorške Tin Pan Alley škole premda se teško othrvati dojmu da se Aljoša ovoga puta malo precijenio. Izravnu usporedbu sa spomenutim “teškašima”
mogu izdržati „Ovako svijet završava“, „Sanjaj (Lunina pjesma)“, „Samo da jutro ne dočekam sama“ i „Kako da te ne volim“, ali ne i ostatak albuma kojem bi dobro došlo malo one nekadašnje indie priče i autora na tragu Badly Drawn Boya, Damiena Ricea pa čak i Ryana Adamsa.

Takav zvuk ne bi samo puno uvjerljivije pratio Šerićeve česte tekstualne preokupacije kao što su prolaznost, starenje i suočavanje s konačnim krahom nekadašnjih sanjarenja i iluzija, već i predstavljao indie/retro pop hibrid u kakvom se na ovim prostorima gotovo nitko nije okušao.

Na žalost, umjesto jednog Damona Gougha dobili smo Tedija Spalata koji je vokalno asistirao u „Ne daj na nas“, pjesmi koja djeluje poput bjegunca iz nekog od, u zadnje vrijeme popularnih, Dalmacijom inspiriranih mjuzikla. S druge strane vrijedi izdvojiti „Dobri se zaborave“, apsolutni vrh „Ennuija“ u kojem se Dick Daleovske gitare miješaju s Morriconeovskom trubom, a sve to kulminira u fantastičnom, violinom vođenom instrumentalnom “breaku”.

Zahvaljujući toj i još nekolicini iznadprosječnih pjesama ovom ćemo albumu dodijeliti prolaznu ocjenu iako su u odnosu na prvijenac, a pogotovo na „Do prve zvijezde ravno“ i „Družbu krivih odluka“, ipak napravili korak u krivom smjeru. (Vedran Harča)

6/10

 

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame