autorski tekstovi Celebrities inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM TOP VIJEST Zabava

Odakle komičari u politici: Raskrinkavanje Homo Suckera – Od Škore preko Pervana do Ričarda po Nikolaidisu

Početkom ožujka 2019. godine Nino Raspudić napisao je tekst u kojem tumači slojevitost humora kao političke kategorije. Članak završava ovim riječima: „Nije upitno bi li i na našim predsjedničkim izborima krajem godine neki komičar uspio napraviti pomutnju, budući da je institucija predsjednika ionako srozana na razinu komedije, dok pravi komičari govore ozbiljne istine. Upitno je samo imamo li takvoga i, ako ga imamo, je li spreman prihvatiti izazov”. Tek koji mjesec nakon ovih Raspudićevih riječi, Miroslav Škoro objavio je da se vraća u politiku i ulazi u utrku za Pantovčak, naznačivši da bi baš on mogao biti taj koji bi mogao popuniti prazno mjesto rezervirano za komičara. Jer, poznato je, Škoro je uz svoju glazbeničku, poslovnu te akademsku karijeru, i vicmaher.

Ipak, kako je Raspudić tek nešto više od godinu dana nakon objave članka o komičarima u politici najavio da kreće u lov na Jandrokovića, moguće je da je završnim pitanjem zapravo samoga sebe bodrio naglas. Za nas savršeno nevažno, no ono što možemo konstatirati jest to da se u međuvremenu hrvatska politička scena popunila zavidnim brojem komičara, humorista, performera. Željko Pervan i Davor Dretar „Drele” stali su uz Škoru, erotman Saša
(Mile Kekin) uz Možemo, a budućnost zadarskog Gradskog vijeća ovisit će o krezubome Ričardu (Eniu Meštroviću).

U politici je oduvijek bilo ponešto od crvenoga tepiha, no razmjeri recentne navale celebrityja svakako su novitet. I tako nije samo u Hrvatskoj. Govoreći o komičarima, treba reći da iz ove branše dolaze trenutni predsjednik Ukrajine, bivši slovenski premijer, bivši predsjednik Gvatemale, začetnik talijanske stranke Pet zvijezda koja je imala velik utjecaj na državnu politiku, bivši gradonačelnik Reykjavika… U svakom slučaju, radi se o fenomenu koji zahtjeva
tumačenje.

Sveti Lovro, zaštitnik komičara

Kako komedija i vic više nisu tek popratne političke pojave, već ono što politiku u sve većoj mjeri definira, naše razmatranje ne može se zadržati na svakodnevnim pojmovima, već je poželjno pronaći i teorijsko objašnjenje. Započeo bih sa svetim Lovrom (3.st.), jednim od najpoznatijih i najviše štovanih kršćanskih svetaca; zaštitnikom siromaha, knjižničara, arhivista, mesara, kuhara i – komičara.

Priča ide ovako. Lovro je rođen i školovan u Španjolskoj, odakle s budućim papom Sikstom II. dolazi u Rim, gdje se zaređuje za arhiđakona Rimske crkve te postaje čuvarom crkvene riznice. Kada je perfekt naredio da se uhiti papa Siksto i osudio ga na smrt, Lovro je htio poći s njim zajedno u tamnicu. Siksto mu je potom savjetovao da pričeka još tri dana, dok ne razdijeli crkveno blago siromasima. Lovro ga je poslušao te otišao u ubožnicu za siromahe koje je već prije pomagao te im je sve podijelio. Perfekt je odmah nakon Sikstova pogubljenja tražio riznicu koja je već bila razdijeljena, pa je Lovro, kad ga je sudac istražitelj pitao za blago, prst usmjerio ka siromasima te rekao da su oni blago Kristove crkve. Zbog toga je bio osuđen na mučeničku smrt polaganim prženjem na žaru. Trpeći muke na užarenom mučilu, dobacio je tiraninu: „Na jednoj sam strani pečen, okreni me na drugu!”. Specifičan egzistencijalni karakter komedije i humora koji se očituje u načinu Lovrinog suočavanja s patnjom, tek je jedan aspekt žanra koji, smatram, može otkriti mnogo o današnjoj politici. S ciljem boljeg razumijevanja Lovrina profila – odnosa prema kršćanskome Bogu, primjerice – te dodatnog približavanja karakteru današnjeg političara komedijaša, konzultirat ćemo zanimljivu knjigu Andreja Nikolaidisa, Homo Sucker: poetika apokalipse.

„Starozavjetnog Boga”, piše Nikolaidis, „čovjek slijedi iz strahopoštovanja, zato što je On svemoguć; novozavjetnog Boga slijedi iz osjećaja krivice i duga, zato što je On milosrdan i dobar. Za kršćane, Isusovim stradanjem koje nas oslobađa, dug je ustanovljen i trajat će vječno. Crkva je Božji povjerenik na ovome svijetu, ona vodi računa o onome što se duguje”. Jasno je, prema tome, da Lovro koji siromasima dijeli milost po nalogu pape ne stoji u ime starozavjetnog Boga. No, on ovdje ne stoji ni za novozavjetnog Boga. Jer, „(…) Isus svu moć koja mu je potrebna crpi iz činjenice da on umire za naše grijehe. U trenutku dok, isprebijan i krvav, stoji pred razularenom svjetinom koja traži njegovu smrt, u tom trenutku Isus daje oprost („Oprosti im jer ne znaju što čine”). U trenutku kada se njegova nemoć čini najočitijom, u tom trenutku on je najmoćniji”. Ne okrenuvši drugi obraz, već dobacivši – druga strana nije zapečena – Lovro se ponio kao mučiteljev prijatelj, a ne kao kršćanski svetac i Kristov nasljednik. Lovro je svojim humorom tiranina poštedio naknadnog osjećaja krivnje, no uskrativši mu kršćanski dug, nije mu prenio ni Zakon koji Crkva prenosi.

Za razmišljanje nam preostaje pitanje Lovrinih pobuda i principa. Smatram da će, želimo mu li se dodatno približiti, mnogo korisnije od razmatranja Lovrinog odnosa prema Bogu, biti usporedba s osobom koja je u svojim posljednjim trenucima izvela sličan performans, a koja pripada moralnom kontekstu dijametralno suprotnog predznaka – Adolfu Eichmannu. Radi se o jednom od najvećih ratnih zločinaca svih vremena koji je bio među glavnim organizatorima
Holokausta, a čije se „(…) birokratsko sivilo i duh stroja koji samo obavlja svoj posao” ogledalo u činjenici da „(…) je svoj posao krvnika shvaćao kao niz činova, ne zlo-činova”.

„Eichmann, u staklenom kavezu, stoji pred svojim žrtvama. Djeluje kao posve običan čovjek. On govori da nikoga nije ubio („ja nikada ne bih smogao hrabrosti za to”); samo je izvršavao naređenja; on nije bio odgovoran. Čitavim tokom suđenja, do smrtnog časa, Eichmann ostaje izvan domašaja kajanja. On vodi računa o tome da ostane izvan Zakona. Na početku suđenja odbija se zakleti na Bibliju. Dok sjedi na električnoj stolici, svećenik mu predlaže zajedničku molitvu. Eichmann kaže da „nema vremena za gubljenje” i traži bocu crnog vina. Na samom kraju on izvodi performans: simbolički prkosi Zakonu, kajanju i oprostu. On neće bilo koje piće. On neće oprost, on hoće crno vino, on hoće Kristovu krv – uostalom, zar mu nije već oprošteno?”.

Apokalipsa i kraj historije, tumači Nikolaidis, grozničavo se iščekuje ili slavi, zato što su milenaristički pokreti izraz nervoze, nemogućnosti da se izdrži tenzija iščekivanja kazne. Proglašenje je popraćeno oslobađanjem od krivice („ako je ukinut Zakon, nadalje nema grijeha”), što prati histerija nedjela. A ako se pokret održi dovoljno dugo, kao u slučaju nacizma i komunizma, postaje sistem. Zločin više nije zločin, već se radi o svakodnevnom, uobičajenom i samorazumljivom – činu.

„Ukidanje Zakona i obrat zločina u čin su sve samo ne banalni. Zlo koje se očituje kao banalno, crno je remek-djelo zla”. Sukladno tome, Lovrina svetost ne bi trebala proizlaziti iz činjenice da je siromasima dijelio blago, budući da je to radio po nalogu pape, vjerojatno jednako žarko i odlučno kao što ga je imao namjeru slijediti i u tamnicu. Za razumijevanje svetoga Lovre trebalo bi se fokusirati na cjelokupnost njegova života, o kojemu doduše nema mnogo pouzdanih povijesnih podataka, kao i na njegov konačni izraz humora.

Ako je komično podbadanje mučitelja izraz Lovrine slabosti uslijed teškog mučenja, tada nas to uči da su sveci samo ljudi. I više od toga, doslovno. S druge strane, ako Lovro doista jest komičar, te ako je njegova posljednja šala izraz njegove osobnosti i egzistencijalne konstitucije, tada moramo biti otvoreni za interpretaciju koja Lovru vidi s onu stranu Zakona, grijeha i krivnje. Pitanje je: možemo li u tom slučaju njegovu patnju nazvati žrtvom?

Afrički otpadnik, hrvatski političar i njihove cinične slobode Za razliku od svetog Lovre koji je u Rimu pokopan, u vrijeme Drugog svjetskog rata u Rimu je rođen filozof kojemu Nikolaidisova knjiga duguje naslov. Riječ je o Giorgiu Agambenu koji se bavi opskurnom figurom rimskog prava, homo sacerom; (svetim) čovjekom koji je doslovce
zabranjen, osobom bez ikakvih građanskih prava. To je „onaj koji može biti ubijen, a da ubojica ne bude kažnjen, onaj koji je toliko bezvrijedan da, čak, ne može biti žrtvovan u religijskom ritualu”.

Nikolaidis tipičnog homo sacera pronalazi u današnjim slumovima jednog od najvećih svjetskih gradova, nigerijskog Lagosa. Pri tome navodi da to nije grad u kojem bismo željeli živjeti. „Ulicama Lagosa ne koračaju junaci TV serija, heroji koji brane vrijednosti demokracije, niti dame razočarane u novu Pradinu kolekciju, koje su suddenly realise da im promiskuitet ne donosi sreću. Ulicama Lagosa koračaju ljudi koji nemaju posao, struju i vodu, nemaju socijalno osiguranje, nemaju čak ni osobne dokumente. Ljudi koji za svijet, državu i zakon ne postoje. (…) Oni su ono što Agamben naziva Homo sacer. (…) Ali čemu latinski u ova oskudna vremena? Jezik ovoga svijeta je engleski, i na njemu se čovjek o kojem govorimo zove – Homo Sucker, čovjek koji ga je popušio”.

No, prema Nikolaidisu, ovdje nije riječ o Homo Suckerima per se. Radi se, točnije, o živim mrtvacima današnjeg kapitalizma, koji bi, budući da su izvan državne kontrole, na cinizam darovane slobode mogli odgovoriti – ni više ni manje no – revolucijom. „Nije teško zamisliti svojevrsnu osvetu odbačenih: oni koje je sistem, kao biootpad, bacio u slumove, na koncu se okreću protiv sistema”. Osvrnemo li se na trenutnu političku situaciju u Hrvatskoj, mogli bismo konstatirati da je znatno aktualniji od ugrožavajuće „osvete odbačenih” – zbunjujuć Povratak upisanih.
Doslovno.

Danas su, kako je već naznačeno, komičari i estradnjaci sve češći u vrhu hrvatske politike, a među prisutnim akterima su i glumci dugo godina emitirane humoristične emisije Večernja škola (čiji podnaslov je sredinom 2000-tih glasio Povratak upisanih). Miroslav Škoro koji je danas u utrci za zagrebačku gradonačelničku fotelju, nastupao je tada pod imenom Ferdo Smičiklas „Mićko”, a glavni lik Večernje škole, profesor Kučina (Željko Pervan), član je
Škorinog Domovinskog pokreta. U jednome intervjuu u kojem tumači svoje motive za ulazak u politiku, Pervan navodi neke nenormalnosti i „nastranosti” koje se, kako kaže, uvijek skrivaju „ispod površine, u banalnosti”,
zaključujući da je Hrvatska kao „Afrika sa strujom”. No, umjesto da se – mi Hrvati – prema Pervanovoj natuknici, u bezakonju koje nas okružuje odvažimo na osvještavanje činjenice da smo i mi živući mrtvaci globalnog sistema, predlažem doslovno (no ne banalno) čitanje Nikolaidisa te fokusiranje upravo na figuru političara-komičara.

Nikolaidis, naime, u poglavlju „Ima li života prije smrti?” (naslovljenom jednako kao knjiga trenutno vrlo aktivnog Roberta Torrea, čije novo djelo „Ludilo uzvraća udarac” možete pronaći u svim bolje opremljenim knjižarama) opisuje prijelaz od klasičnog do suvremenog zombija koji se dogodio na polju filma. Tipičan primjer klasičnog filmskog zombija uobličen je Romerovim zombi-serijalom započetim 1968. godine filmom Noć živih mrtvaca (Night of the Living Dead). Romerov zombi biće je koje stiže iz prostora izvan kulture, civilizacije i jezika. „On nije samo negacija života, smrt koja živi -zombi je prazan subjekt u koji se ne može učitati nikakav identitet”. Suprotno tome, u koncepciji novih zombi-filmova, zombi ne dolazi izvan, nego iz središta: „on je proizvod, konačna riječ naše civilizacije”.

Vladavina mrtvih u kojoj se kao jedina forma života javlja život u smrti, rezultat je naše znanosti, posvećene borbi protiv smrti i produženju života. „Ima li života prije smrti, ključno je egzistencijalno pitanje zombi-civilizacije. Krajnji rezultat naše civilizacije, zasnovane na poštovanju Zakona, jest biće za koje zakon ne važi. Ono što pokreće zombija jest njegova čista, neobuzdana priroda”.

Današnja MTV generacija, navikla na jump cutove i brze pokrete kamere, želi munjevite zombije, zbog čega oni danas „trče brže od najbržeg sprintera, skaču kao Hulk i imaju snagu Terminatora”. „Današnji zombiji nisu mrtvi. Oni su konačno živi i slobodni. Oni ne dolaze s onoga, nego iz ovog svijeta. Ubrzanje historijskog vremena ne djeluje samo na ljude nego i na zombije. Njihova brzina je brzina čovjeka oslobođena tereta Zakona. Ideja progresa ovdje
metastazira: u dogmi progresa, čak i smrt znači napredak. Zombiji više nisu „spori jer su mrtvi”. Oni su fizički superiorni baš zato što su mrtvi. Jer, mrtvi su superiorna forma života koja će s lica Zemlje izbrisati žive.

Imajući u vidu da je Hrvatska odavno pod utjecajem američke popularne kulture, mogli bismo se našaliti i reći da je od revolucije klasičnog zombija, afričkog Homo Suckera, koja nam se javlja kao osveta odbačenih, znatno vjerojatniji novi, još moderniji nastavak Povratka upisanih, i to možda baš u liku Antimona Ante Čule, „Afrikanca iz Ljubuškog” koji se u narodnoj nošnji priključuje Škorinom Domovinskom pokretu. Hoće li se san o vječitom Povratku upisanih doista ostvariti, prije svega ovisi o rezultatima koje će Ferdo Smičiklas, u narodu poznat doktor Škoro, postići na predstojećoj maturi.

(DS)

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame