Aktualno Glazba inmediasres POP COOLTURA Tehnologija

Borbe, apeli i lobiranja na Ministricu kulture i medija oko digitalnih prava i novog Zakona: HGU smatra da domaći izdavači zlostavljaju izvođače

Glavni Tajnik europske organizacija AEPO-ARTIS koja zastupa preko 650.000 europskih umjetnika izvođača, Ioan Kaes, je 2. kolovoza poslao pismo Ministrici kulture i medija, Nini Obuljen Koržinek, a u vezi donošenja novog hrvatskog Zakona o autorskom i srodnim pravima. U pismu je istaknuto kako je pandemija pojačala jaz između rasta profita internetskih divova i diskografskih kompanija (rast prihoda od 22%) s jedne strane te pojedinaca – umjetnika izvođača, koji ne sudjeluju na pravičan način u raspodjeli tog prometa.

Hrvatska kasni s donošenjem novog Zakona te je propustila rok za primjenu Direktive o Autorskim Pravima (2019/790) i Direktive o Internetskim Prijenosima i Reemitiranjima (2019/789). Time je pozicija hrvatskih umjetnika izvođača dodatno otežana. Situacija je posebno dramatična, budući da je u novim uvjetima poslovanja, promet s internetskih platformi postao dominantan izvor prihoda glazbene industrije. Preko godinu i po dana je umjetnicima izvođačima bio onemogućen osnovni izvor prihoda – nastupanje uživo, a istovremeno je raslo korištenje i promet njihovim snimkama gdje, izvođačima, dosadašnjom praksom nije omogućeno uživanje na ravnopravnim osnovama s ostalim uključenim stranama – internetskim platformama i diskografima.

U pismu se naglašava „bolna stvarnost, gdje iako njihova djela i dalje dopiru do široke internetske publike, oni (izvođači) za isto primaju malu ili nikakvu nadoknadu”. U pismu je jasno istaknuto kako su europske Direktive donesene da se glazbena industrija REFORMIRA. „Direktiva o Autorskim Pravima (uvodne izjave 3, 72-73) i Direktiva o Internetskim Prijenosima i Reemitiranjima (uvodne izjave 4, 15 i 18) jasno ističu kako bi nove mogućnosti iskorištavanja prilika na internetu trebale biti izvor prihoda za sve nositelje prava. Štoviše, direktive isto naglašavaju potrebu za prilagodbom i nadopunom postojećih okvira Unije za autorska prava, uz zadržavanje visoke razine zaštite autorskih i srodnih prava u digitalnom okruženju.“

„Navedeno se prvenstveno odnosi na članak 18. Direktive o Autorskim Pravima koji uvodi načelo odgovarajuće i razmjerne naknade za izvođače kada prenose svoja isključiva prava. AEPO-ARTIS je uvjeren da se ovaj cilj može postići samo ako su izvođači zaštićeni neotuđivim pravom na naknadu.“

Na žalost, upravo institut NEOTUĐIVOG IZVOĐAČKOG PRAVA NA NAKNADU nije ugrađen u prijedlog novog Zakona o autorskom i izvođačkom pravu. Dapače, diskografi bi prema prijedlogu Zakona dobili dodatni rok od čak 3 godine za prilagodbu poslovanja. Time bi nadležno Ministarstvo omogućilo još toliko vremena nepoštenoj i amoralnoj praksi hrvatskih diskografa da umjetnike izvođače ucjenjuju i neisplaćuju za izvedbe koje se godinama koriste na internet servisima. Pozicija hrvatskih izvođača je, pogotovo onih čije snimke su nastale prije 1993, i inače puno gora nego li u ostatku Europe. Naime, pravomoćnom je odlukom iz travnja ove godine, zaključeno da je Croatia Records, od prvog dana privatizacije, 1993 godine, ilegalno koristila i monetizirala sve fonograme nastale prije tog datuma, jer ih nikada nisu privatizirali. Tvrtka Autor, vlasnik Croatia Recordsa – nikad nije kupila i platila fonograme starog Jugotona. Pravomoćnom presudom je jasno zaključeno da su ti masteri i dalje državni. Tako je Croatia Records sva izdanja starih snimaka na kompakt diskovima, kao i nova vinilna reizdanja, davanje i naplate licenci za fimove, serije, reklame a ponajprije stavljanje u promet na svim streaming servisima napravila ilegalno. Time je sebi priskrbila i protupravnu nepripadajuću dobit.

AEPO-ARTIS ističe (baš kao i HGU u diskusijama oko novog Zakona) da je: „uvođenje neotuđivog prava na naknadu koje izvođači mogu ostvariti putem svojih organizacija za kolektivno upravljanje najbolje – ako ne i jedino – rješenje koje jamči da izvođači primaju odgovarajuću i razmjernu naknadu. Po ovom pitanju, pozivamo se na najnovije njemačko zakonodavstvo.“

 Hrvatski izvođači su u odnosu prema svojim europskim kolegama, dodatno oštećeni. Razlog je gotovo tridesetogodišnji nemar države oko svoga vlasništva. Gotovo tri desetljeća Croatia Records, bez ikakve pravne osnove zloupotrebljava tuđe, u ovom slučaju, državno vlasništvo nad fonogramima i istovremeno ignorira izvođačka prava koja su ugrađena u tim snimkama. Uvođenjem kolektivne zaštite i za korištenje na internetu, a zasnovano na neotuđivom pravu izvođača na naknadu, kakva postoji i u području korištenja na radiju i televiziji, izvođači bi imali zajamčene prihode i od streaming servisa, bez obzira tko upravlja tim masterima. Da li pravi vlasnik država, ili netko tko se lažno predstavlja kao nositelj tih prava – poput Croatie Records. Posve je normalno da se diskografi opiru promjenama principa poslovanja. I robovlasnici nisu svojom voljom oslobodili robove. Ni radnička prava s prijelaza devetnaestog u dvadeseto stoljeće nisu uvedena voljom industrijalaca nakon što su provodili prvobitnu akumulaciju kapitala, već zakonskom regulacijom gdje se onemogućio dječji rad, uvelo se maksimalno radno dnevno i tjedno radno vrijeme te obavezni godišnji odmor, naknada za bolovanje, itd… Izvođači se u cijelom svijetu bore za reformu glazbene industrije da i oni uživaju u plodovima svoga rada. Tako su i britanski parlamentarci utvrdili nakon provedene dubinske istrage digitalne ekonomije – glazbenoj industriji je nužan totalni RESET. Direktiva nije donesena da bi zacementirala postojeću praksu i odnose. Direktiva je donesena da zaštiti umjetnike pojedince od zloupotreba dominantne ekonomske pozicije korporacija. Direktiva je donesena da se reformira nepoštena praksa. I baš kao što u pismu stoji: „namjera Direktive nije da, kada organizacije za emitiranje i distributeri koriste nove tehnologije za opsluživanje svojih kupaca istim sadržajem, to dovede do gubitka jamstva naknade za izvođače.“

U tom smislu, Hrvatska glazbena unija smatra kako novi prijedlog hrvatskog Zakona o autorskom i srodnim pravima, ne pruža minimalnu zaštitu umjetnicima izvođačima. Propuštanjem uvođenja neotuđivog prava izvođača na naknadu kao i ignoriranjem jedinog pravog rješenja, a to je zaštita putem kolektivne organizacije, novim Zakonom se produljuje inferiorni položaj umjetnika spram diskografa i internetskih servisa.

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame