Aktualno Glazba Kritike POP COOLTURA showbiz

Rockanje u Vinkovcima: Scena u sjeni Majki i Satana Panonskog

Neumorno glorificiranje osamdesetih godina prošlog stoljeća s vremenom se pretvorilo u jednu od većih “pilana” na ovim prostorima, no čak ni najglasniji protivnici mitova i legendi o zadnjem desetljeću zemlje znane kao Jugoslavija neke stvari ne mogu pa ni ne pokušavaju
osporiti. Među njima svakako je tadašnji status rock`n`rolla kao glazbe koju je, barem u velikim gradovima, slušala većina mladih i koja je na različite načine dobivala vjetar u leđa od strane drugova i drugarica na vlasti.

Pod patronatom vladajućih mjesne su zajednice redovno postajale koncertni prostori, partijskim novcem sponzorirane su radijske stanice,
klubovi i omladinska štampa, zbog čega ne treba čuditi što su čak i manja mjesta mogla pohvaliti aktivnom, relativno brojnom, a u slučaju Vinkovaca i prilično jakom rock scenom. Dakako, vinkovačka rock priča teško bi izašla iz lokalnih okvira da nije iznjedrila bend kvalitete, značaja i popularnosti Majki ili najšokantniju i najkontroverzniju figuru tuzemnog punka Satana Panonskog, no upravo objavljena dvostruka kompilacija Croatia Recordsa „Rockanje u Vinkovcima“ pokazuje da se i u njihovoj sjeni događalo dosta toga zanimljivog.

Za početak vrijedi istaknuti da ne postoji puno gradova u kojima je garažni rock jače odjeknuo – s iznimkom Satana te manje poznatih Špilšul, Brener Depilacija i The Užas čiji je basist bio Dubravko Mataković, svi akteri ove kompilacije kreću se stazama koje su utabali
The Stooges, MC5 ili Flamin Groovies, odnosno koju godinu ranije beogradski Partibrejkersi.

Goran Bare i ekipa su, sasvim očekivano, nekoliko koplja ispred svojih gradskih suvremenika iako su im se u nekim pjesmama ozbiljno približile Kaotične duše („Veče je počela“) i Pokvarena mašta („Sam“, „Gledam te u oči“), grupa sastavljena od trojice budućih Kojota i
Zorana Čalića koji je u Majkama ubrzo zamijenio Ivicu Dusparu. Fanovima najslavnijeg vinkovačkog benda također se nudi niz rariteta kao što su snimke s kultne demo kazete objavljene za Zdenka Franjića na kojima gitaru svira nesretni Marin Pokrovac, i Baretovi projekti Hali Gali Halid i Gnjevni crv, pri čemu ga u ovom posljednjem, kao uostalom i na stvarima Satana Panonskog preuzetima s kompilacije „Bombardiranje New Yorka“, imamo prilike čuti i u ulozi ritam-gitarista, odnosno basista. Ivica Čuljak aka Kečer II predstavljen je i pjesmama koje je “naslijedio” od svog prvog sastava Pogreb X, istini za volju ponovno snimljenim godinama nakon njegove smrti. Zahvaljujući tome, skladbe poput „Seksualni distonalitet“ i „Iza zida“ zvuče neusporedivo čišće i bolje nego da su uvrštene u originalnim
verzijama s početka osamdesetih, kada su mogle biti zabilježene jedino u demo ili live verzijama, baš poput The Užasa i njihovog new wave/freak folka „Slikar“ za kojeg je stvarno šteta što nikad nije dobacio do studijskog zapisa.

S obzirom na veličinu i povezanost scene, ne treba čuditi što se isti glazbenici pojavljuju u više bendova pa Čalić tako, osim u Pokvarenoj mašti svira u Gnjevnom crvu i Kaotičnim dušama, Kilmister je Baretu asistirao ne samo u Majkama nego i u Hali Gali Halidu, zajedno s
gitaristom Goranom Dujmićem s kojim je pozornicu dijelio i u Nepopravljivima, grupi čiji su pjevač Miroslav Fuzy i bubnjar Hrvoje Tuček glazbeni put nastavili u bitno inferiornijem The Karambolu.

Među pjesmama koje bismo mogli nazvati glazbenim “iskopinama” najviše pozornosti zaslužuju zajebancija „Der Pašteten (Ko mi je stavio brom u čaj?)“ Špilšula, smještena negdje između Talking Headsa i lo-fi estetike jednih Beat Happening, Brener Depilacija sa svojim mahnito punkerskim čitanjem „Kačuše“ i „Jer sam lud“ Gnjevnog crva koja je u ubrzanom i manje psihodeličnom obliku postala „Bilo je davno“ Majki. Slušajući, pak, underground klasike „Hajde da se drogiramo“ i „Samo srce zna“ Hali Gali Halida postaje jasno da je Bare punkerske narodnjake radio puno ranije i puno bolje od Brkova i njima sličnih.

S obzirom na centralizaciju i diskografske “centre moći” toga vremena, teško se othrvati dojmu da bi ovim bendovima, barem većini, bilo bolje danas, kada se glazbeni studio “skriva” u svakom malo jačem kompjuteru i kada je zahvaljujući Bandcampu ili YouTubeu traganje za izdavačem postalo potpuno suvišno. Naravno, to već ulazi u sferu “što bi bilo kad bi bilo” pa ću za kraj samo reći kako je „Rockanje u Vinkovcima“, zajedno s istoimenom knjigom Ivice Aničića, vrlo uspješno iscrtalo sliku jednog davnog vremena i jednog grada čiji su nabrijani klinci stvarno rokali “iz sve snage” i ostavili dovoljno razloga da i poslije svih tih godina “budu ponosni. (Vedran Harča)

8,5/10

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame