Aktualno Celebrities Glazba Interview POP COOLTURA showbiz Zabava

Mišo Kovač: “Bez publike nema ništa” – Intervju s legendom hrvatske estrade

Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna je čast biti u društvu istinske legende domaće popularne kulture, jednog i jedinog Miše Kovača.

Mišo Kovač 5. lipnja pjevat će u Splitu, na Starom placu. Na pozornicu pridružit će mu se Ivana Kovač, Jole, Saša Antić, Alen Nižetić i klapa Rišpet. Mišu sam posjetio u Podstrani, a razgovarali smo o njegovim pjesmama koje vole sve generacije, koncertu na Starom placu, Hajduku, njegovoj definiciji tko je Mišo Kovač, tko su mu od pjevača iz zlatne generacije bili prijatelji i je li zadovoljan svojom glazbenom karijerom.

Mišo, Vas je jako zanimao i nogomet. Htjeli ste biti vratar. Htjeli ste igrati u Hajduku.

Da, ja sam bio u juniorima Šibenika. Htio sam braniti, ali bio sam prenizak.  Za 15-ak centimetara. Sve niske udarce sam obranio i nitko mi nije mogao dati gol. Znaš. Ali nisam imao tu visinu za uspjeh kao golman.

Ali, Mišo, i prije toga bili ste vatreni navijač Hajduka. Vi ste brodom putovali iz Šibenika u Split samo da biste gledali utakmice Hajduka.

Ja sam išao na utakmice brodom jer nije bilo cesta, tim putovima mogli su proći samo kamioni jer je na njima bilo puno kamenja. Plovio je prekooceanski brod iz Šibenika do Splita koji je iz Šibenika išao u tri sata ujutro. Kad sam imao 15 godina, rekao sam ćaći da idem u Split pogledati kako to izgleda na stadionu kad igra Hajduk. Ćaća je rekao: Dobro. I ja sam doša – u to vrijeme svirao sam gitaru. Pjevao sam svoje pjesme. I skupili su se momci oko mene, znaš. Skupilo se dosta ljudi oko nas i ja sam im pjevao. U Split smo došli u 9 sati ujutro i trebalo je čekati do 3 sata poslijepodne. I tako sam čekao i gledao Hajduka, vidio prvi put Vukasa kako igra, znaš. Vidim kako on prolazi tri igrača u driblingu. To je meni bilo kao kad sam gledao Presleyja. Kad je otpjevao, počeo pjevati “Dalmaciju”, “O sole mio” itd., on je tenor, bariton – i to kad je puknuo, razumiješ, to je bilo neponovljivo – fenomenalno.

Kad je Hajduk gubio, kako ste to podnosili?

A kad je Hajduk gubio, onda sam ja luta po Splitu do tri sata ujutro.

Sami?

Sam. Do tri sata ujutro, jer je brod išao u tri ujutro za Šibenik. Onda bi doša kući, ne bi ni ručao ni večerao, ni kavu popio, osjećao sam se ka da mi je svijet umro. U to vrijeme nisam više mogao reći da navijam za Šibenik, jer u meni nije bio Šibenik.

Kakav je bio osjećaj kada ste snimili pjesmu “Bili, bili!”?

A slušaj, bez publike nema ništa. Upamti što ti ja kažem. Može netko snimiti ne znam što, ako nema publike koja to osjeća, to onda nije ništa.

Znam, ali Vi ste bili veliki navijač i sad ste u studiju i snimate pjesmu “Bili, bili!”.

Ja sam bio s njima, uz njih i s njima se družio. Ivić i ja izašli smo na Poljud i ja sam mu rekao: Braco, Hajduk ovdje neće biti prvak. A on kaže meni: I ja mislim. Ja sam mu rekao publika je visoko i daleko od igrača. Hajduk dobro igra kad su mu blizu navijači, oni im daju snagu. Počelo je prvenstvo i nije bio prvak, dok nismo dobili Hrvatsku. Sjećam se, gledao sam Džajića kako „baca“ desnog beka Hajduka, on je bio najbolji u driblingu i najbolji igrač Zvezde. Prije kraja utakmice, otišao sam ispod murve, dolazi Džajić, ja ga uhvatim za ruku i kažem: “Džaja, stani tu. Dolaze tri frajera koji su ga htjeli tući. Ja kažem: Znate što, nemojte se sa mnom zakačiti, Džajić nije napravio faul devedeset minuta. On je idol jednoga naroda. Nemojte ga tući, jer nemate zašto. Ajde, maknite se.” I maknuli su se. I Džaja mi da ruku. I sad, oni koji mene ne volu u Splitu govorili su – “Kako on može voljeti Hajduk, kad mu je najbolji prijatelj Džajić?” A nemaju pojma šta se dogodilo i kako se dogodilo.

Kada govorite o publici, Vi ste osvojili sve nagrade, naš ste najtiražniji izvođač, ali imate odanu i vjernu publiku. Vaše pjesme sluša Vaša generacija, moja generacija, ali i današnji studenti.

Pazi…

Što to ima, Mišo, u Vašim pjesmama?

Na mojem posljednjem koncertu u Areni bilo je prodano 25 tisuća karata. Od toga je bilo pola Bad Blue Boysa, pola Torcide. Nitko jedno drugog nije gurnuo jer znaju da sam ja protiv toga. Razumiš? I on koji dolaze na moje koncerte slušaju moju pjesmu i moja pjesma mu kaže da vjeruje u ljude koji su pokraj njega.

To me zanima: Što ima u Vašim pjesmama da spaja generacije?

Moje pjesme spajaju generacije jer imaju atmosferu i sad ne ovisi o meni, nego o njemu – slušatelju. Ako on ima u sebi istu tu atmosferu onda će on prihvatiti moju pjesmu. Ako neće, on će ići na rokenrol. Razumiješ li me? On će jedno vrijeme slušati rokenrol, a kad se zaljubi onda sluša Mišu Kovača. To je zakon.

Ali puno toga ovisi baš o Vama, o izvođaču koji ima stav, izgrađen odnos s publikom i naravno pjesme koje ljudi vole.

Ja imam najjaču karizmu. Ja ovako pozdravim svoju publiku: “Dobra večer. Želim vam reći da vi morate najviše voljeti sebe. Velika je stvar kad me slušate i da mogu doći do vašega velikog srca. Da nema vas, ne bi bilo ni mene. Hvala vam lijepa. To ću tako reći i publici na koncertu na Starom placu.

Malo ljudi zna. Nagrada za vašu pobjedu u Šibeniku na natjecanju za pjevača amatera bila je gramofonska ploča. Vi ste birali sebi nagradu i to ploču Elvisa Presleyja. Sjećate li se o kojoj je ploči riječ?

Nemam pojma, to je bilo pedeset i neke. Profesor koji nas je učio o dikciji, pjevanju i ponašanju na pozornici došao je do mene i rekao: “Mišo, recite mi pjevate li vi zbog mode ili to izlazi iz vas?” Ja odgovaram: “Profesore, to dolazi iz mene, i nije nikakva moda”. On je rekao: “Znaš što, Mišo, nemoj dolazit ovamo. Ti ćeš godinama sam sebe toliko uzdignuti da će svih ljudi koji se bave glazbom biti tvoji protivnici. Samo zato što ti imaš karizmu i jednu posebnu atmosferu u sebi”.

Tko su bili Vaši prijatelji dok ste bili na vrhuncu slave u 80-ima, 90-ima?

Dok ja nisam pjevao, bila su nas četvorica najboljih prijatelja u Šibeniku: Ante Parač, koji je umro, Ante Petković, koji je umro, Aleksa Devčić i Stolić. Ja sam pobijedio tri puta u natjecanju u plesu u Šibeniku.

Mišo, ali tko Vam je od pjevača bio prijatelj, pravi prijatelj? Arsen?

Ne, nije – volio sam Olivera Dragojevića, a druge pjevače nisam. Naime, ja sam bio uvijek sam i nikad se nisam pravio važan. Početak moje karijere stvorio je Pero Gotovac. Ja sam došao kod njega u Jugoton, on je rekao: “Momče, koju ti narodnu pjesmu pjevaš?” Ja sam odgovorio: “Ne pjevam narodne pjesme, ali ne pjevam ni hrvatske pjesme – jer mislim da nema nijedne dobre. Nešto ima Robić, ali mislim da to nije to”. I on je stao. Rekao sam: “Ja ću vam večeras pjevati u Gradskoj kavani. Vi dođite s ekipom i poslušajte pet mojih pjesama koje ću izvesti i onda vi odlučite i recite mi na kraju: ‘Sine, popit ćeš sa mnom kavu, nisi ti za to, ili idemo snimati”. On mi je rekao: “O. K. Poslušao me i dodao: „Drugi petak snimamo ploču”. I tako je bilo.

Mišo, kada biste nekom trebali objasniti tko je Mišo Kovač, što biste mu rekli? Je li to sretna osoba?

Mišo Kovač je tip koji ima nešto posebno u sebi, koji ne zbraja i kalkulira što će se dogoditi, koji živi jednim životom koji priznaje svakog čovjeka i svako dostojanstvo. Koji voli, i koji smatra da je prava ljubav ona s dvije duše, kada u svom skladu postaje jedna. To je život. Ako nije postala jedna duša, onda to nije život.

Na fotografiji: Zlatko Turkalj Turki i Mišo Kovač
Što biste, da možete, u životu napravili drugačije, što biste promijenili?

Pa, promijenio bih – zapravo stavio na čelna mjesta ljude koji imaju srce, koji imaju dušu, koji će pomoći svakome. Ako netko ide protiv nekoga, da mu pokaže i objasni što je najvažnije – a to je čovjek, njegovo dostojanstvo, njegova vjera i njegova država. To je najvažnije. Na prvom mjestu mora biti obitelj, na drugom vjera, a trećem država. Treba dati puno veće plaće doktorima, jer najlakše je ubiti, a najteže liječiti. Shvaćaš?

Naziv koncerta je “Mišo Kovač i prijatelji”. Tko su danas Vaši prijatelji iz te sjajne glazbene generacije kojoj pripadate? Čujete li se s nekim od te stare garde?

Dvije najbolje pjevačice na području Balkana apsolutno su bile Gabi Novak i Tereza Kesovija. Od pjevača nitko nije znatnije prodavao ploče, ali svi su ljudi smatrali da je Vukov najbolji tenor na Balkanu. Dedić je imao veliku potporu medija i novinara. Tako da su njih dvojica bili najbolji. I sad bih ti rekao nešto, jednu istinu koja je bila ’75. Ja sam pobijedio ’71., uzeo sam pet nagrada na Splitu, to je bio međunarodni festival i svi članovi tog međunarodnog žirija glasali su za mene. To je bilo za pjesmu “Na tvojoj ruci prsten”…

“Proplakat će zora”.

Tako je. Moram ti reći ovo, Oliver je bio momak i po. Bio je vrlo skroman, normalan momak koji nikad nije pričao o drugima ili dao povod da se o njemu govori bez veze. On je mene pobijedio ’73. Ja sam bio drugi. Pobijedio je s pjesmom “Ča će mi Copacabana”. A taj stil je pjevao francuski pjevač Ferrat. Nakon tog nastupa došao mi je Oliver jer mi smo snimali u Jugotonu zajedno. On je snimao pjesmu “Galeb i ja”, ja pjesmu za Hajduk. Ja sam pobijedio s tim, on je bio osmi. I kad je on meni rekao: “Mišo, ja ne bih tako više pjevao. Šta ti kažeš?” Nije on otišao kod nekog profesora pjevanja  nego je tražio moje mišljenje. Ja sam mu rekao: “Olivere, ja ću ti sada namjestiti razglas. Pjevat ćeš sebi.” – “Lipo li je, lipo li je na lažini suvoj ležat, na obali pokraj mora…” – “Tako ćeš pjevati cijelu karijeru. Ne možeš pobijediti moju pjesmu, jer je ona vrlo direktna, ali napravit ćeš karijeru tako da ćeš biti na samom vrhu.” On je otpjevao tu pjesmu na taj moj način kao što sam mu ja otpjevao i poslije je, normalno, sve pjesme pjevao tako. To ti znaš najbolje. Evo, ja sam jedino sad tebi rekao tu pravu istinu. Njega više nema, on je mrtav, ali pjesme koje je snimio živjeti će mu stalno.

Mišo, od te stare generacije, čujete li se s kime danas telefonski?

Ne, jer oni su se držali prema meni kao druga država. Recimo kada sam dobio pet nagrada u Splitu, mene od Šibenčana nitko nije pozdravio, a kamoli čestitao. To je tako bilo. 1975. godine nakon Splita u devetom mjesecu pjevao sam na hit paradi. Ondje su nastupili svi pjevači koji su nešto znali i bili na vrhu, pjevači iz svih jugoslavenskih republika..

To je bilo u Beogradu u Domu sindikata i ondje ste pjevali jednu od svojih najljepših pjesma “Ostala si uvijek ista”?

Da, “Ostala si uvijek ista”.

I uvjerljivo ste bili prvi.

Da, da, da, da. Dobio sam 99 od 100 bodova. Netko je dobio smo taj jedan bod. I što se tada dogodilo. Beograd me nije vrtio, jer sam Dalmatinac i Hrvat, a Zagreb me nije vrtio zbog toga što sam pobijedio u Beogradu. Je li me sad razumiješ? To je raspad bio, to je bio raspad. I tek sada je sam narod izvukao i voli tu pjesmu “Ostala si uvijek ista”.

To je pjesma za sva vremena.

Normalno.

Jeste li zadovoljni sa svojom glazbenom karijerom?

Ne, jer dok god imaš obitelj, ako imaš djecu, živiš za njih i oni tebi daju sreću. Ja sam izgubio sina kada mu je bilo sedamnaest godina. Ako sebi predbacuješ smrt sina, a to ja sebi predbacujem. Zašto? Jer sam ga pustio sa šesnaest godina da odjene uniformu. A u tom trenutku nisam mislio, nisam to dopustio – napravio zbog moje popularnosti.

Prema kojoj pjesmi biste voljeli da Vas publika pamti?

Oni pamte više pjesama nego što ih ja znan.

Mišo, ali koju od pjesama osjećate da ju je publika najbolje prihvatila?

Mogu reći za jednu pjesmu, koju smo Dušan Šarac i ja miksali u Milanu. To je bila pjesma “Najljepše su oči moje majke”. Kada sam došao u Toronto, organizator koncerata mi je prišao i rekao: “Mišo, prvi put kad je  svirala pjesma ‘Najljepše su oči moje majke’, svi ljudi u Torontu su naslonili glavu na zid i plakali. Svi do jednog. I Dalmatinci i Slavonci, svi…

Mišo, želim Vam na Starom placu odličan koncert i, što je važnije, puno zdravlja! Hvala Vam puno na razgovoru.

Jesi li ti zadovoljan našim razgovorom?

Jako.

Znaš kad nekoga zoveš u emisiju i ako on u sebi ima dušu, onda ga podrži, jer oni trebaju imati ljude kao što si ti. Ne mogu sami. Shvaćaš? Ja sam na početku karijere imao Peru Zlatara i Peru Gotovca.

 

Tagovi
Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame