Aktualno Celebrities Festivali Glazba Kritike POP COOLTURA showbiz Zabava

Drugi dan IN music festa 2022: Caveova katarza i jako dobri nastupi domaćih bendova

Drugi dan INmusica gotovo sigurno je bio i najposjećeniji na povratničkom izdanju festivala, za što zasluge, dakako, treba pripisati Nicku Caveu i njegovim Bad Seedsima. Ljubav između starog australskog mračnjaka i ovdašnje mu vojske obožavatelja odavno je poznata, a sinoćnji nastup te će osjećaje dodatno ojačati i produbiti.

S obzirom da je Cave sam po sebi dovoljan magnet za privlačenje publike, ne treba čuditi što je line-up u cjelini ipak bio manje impresivan nego u ponedjeljak iako se i jučer imalo što čuti i vidjeti. Moj dolazak na Jarun poklopio se s duhovima i mitovima Afrike koji su trajno
obojali pjesme dua Amadou & Mariam. Istini za volju, riječ je o možda i “najzapadnačkijim” predstavnicima tradicionalne glazbe crnog kontinenta, na što je nedvojbeno utjecalo mentorstvo Manu Chaoa. Kada tim utjecajima pridodamo i one zambijske psihodelične scene
sedamdesetih te afrobeata Fele Kutija i Tonyja Allena, ne treba čuditi što je njihov koncert bio jedan od zabavnijih i veselijih na ovogodišnjem INmusicu.

To se nikako ne može reći za White Lies, bend za koji nikada neću shvatiti kako je i čime dosegnuo sadašnje pozicije. Jedino što lijepo mogu reći o njima je da znaju izabrati uzore, ali što im to vrijedi kada naizmjenično zvuče kao drugorazredna kopija Teardrop Explodesa, Echo & The Bunnymena, manchesterskih The Chameleonsa ili nesretnog Adriana Borlanda i The Sounda. Pritom su imali i problema sa zvukom koji je u jednom trenutku čak počeo i pucati, zbog čega sam poslije četiri-pet odslušanih stvari sreću i dobru muziku odlučio potražiti drugdje.

Za razliku od njih, jako dobre koncerte odsvirala su dva domaća benda koji, svaki na svoj način, nastavljaju tradiciju velikih Haustora. Nemojte me krivo shvatiti, i kod jednih i kod drugih to je tek dio čitavog glazbenog mozaika, no slušajući Porto Morto stvarno sam imao
dojam da bi nešto slično radio Darko Rundek da je kojih četrdesetak godina mlađi, dok Šumski često zazvuče poput nečega što se moglo naći na slavnom albumu „Treći svijet“. Porto Morto se još jednom dokazao kao pouzdana i nevjerojatno zabavna sviračka mašina, pri
čemu su mi pjesme s aktualnog „Portopopa“ ovom prilikom ostavile puno bolji dojam, ponajprije zbog manjeg oslanjanja na beskrajno iritantni autotune.

Šumski, koji su okupljene pozvali i da sudjeluju u crowdfunding kampanji za novi album, setlistu su bazirali na svom najboljem izdanju, sada već skoro četiri godine starom „Ostrvu ledenog kita“. „Prijatelji se sele na selo“, „Djedica“ ili bijesni „Zidovi“ s vječno aktualnim bojnim pokličem „zaudara na fašizam“ po mom sudu spadaju među vrhunce hrvatskog (alter) rocka u posljednjih 10-15 godina koji iznimnom lakoćom spajaju i brišu granice između krautrocka, afrobeata, Vještica, reggaea pa čak i Velveta zahvaljujući violončelu Stanka Kovačića.

Tus Nua sam ovjerio vrlo kratko, no ono što sam uspio uhvatiti bilo je više nego solidan hibrid dream popa, shoegazea, post.rocka i noise popa.

Tada je došlo vrijeme za novi, više ne znam ni sam koji po redu susret s Nickom Caveom za koji moram priznati kako sam sumnjao da će se uopće dogoditi. Naime, kao što sigurno znate, lider Bad Seedsa nedavno je izgubio još jednog sina pa je bilo sasvim opravdano zapitati se
hoće li biti u stanju nastupiti. Ne bih želio ulaziti u Caveove obiteljske odnose, još manje glumiti njegovog psihijatra, no u utorak se na Jarunu teško moglo primijetiti da pred nama stoji čovjek suočen s posljedicama takve tragedije. Dapače, većinu dva sata i desetak minuta
dugačkog seta djelovao mi je prilično dobro raspoložen, zafrkavao se s publikom i rukovao s valjda svakim iz prva dva-tri reda iako je tijekom izvedbi beskrajno tužnih balada „Into My Arms“ ili „Waiting For You“ na trenutke izgledao kao da bi se svakog časa pred nama mogao
potpuno slomiti. Setlista je inače dotaknula dosta bitnih mjesta njegove pjesmarice, uključujući i neke manje očekivane skladbe poput na bisu izvedene „Vortex“, inače skinute s kompilacije B-strana i rariteta. Uz Bad Seedse, Cave je ovoga puta imao i tri prateća vokala koji su stvari tipa „O Children“, „Higgs Boson Blues“ i „The Mercy Seat“ dodatno obojili bluesom i gospelom. Premda je teško, možda i nepotrebno birati vrhunce ovakvog koncerta, moram priznati kako me izvedba naslovnog broja prvog im studijskog albuma „From Here To Eternity“ stvarno oduševila, kao i neporedivi klasik „Red Right Hand“. Dio sinoć izvedenih pjesama s lakoćom je nadmašio i studijske originale, ponajviše jer je Nick, u tradiciji najboljih majstora ceremonije, pjesme usporavao i stišavao samo kako bi ih potom pretvarao u ubitačno snažna krešenda koja su doista budila osjećaj da će nam se nebo srušiti na glavu. U konačnici, gledao sam boljih Caveovih nastupa, čak i na istom festivalu, premda nikakvim zamjerkama mjesta nije bilo ni ovaj put. Dapače, bio je to bez ikakve dileme jedan od koncerata po kojima ćemo se sjećati petnaestog izdanja INmusica. (Vedran Harča)

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame