Aktualno Celebrities Festivali Glazba inmediasres Kritike POP COOLTURA showbiz Zabava

Treći dan IN Music Festa 2022: Sleaford Mods pa dugo, dugo nitko

Treći dan INmusica, barem ako mene pitate, sasvim su obilježili Sleaford Mods, sumanuti dvojac iz Nottinghama koji bez pretjerivanja možemo proglasiti jednim od najoriginalnijih i najosebujnijih bendova današnjice. Dapače, osim njih u srijedu se nije dogodilo ništa
pretjerano vrijedno spomena pošto su headlineri na Main Stageu odradili prilično nezanimljive nastupe, posebno Royal Blood.

Krenimo redom – prvo što sam poslušao bili su bjelovarski Mars Volta, odnosno nabrijana trojka Them Moose Rush koja je World Stage propisno protresla riffovima Nikole Runjavca, smještenima točno između prog rocka i punka, uz telepatski sigurnu i fluidnu vožnju ritam-
sekcije, bubnjara Vedrana Komlena i basista Branimira Kuruca koja u malom prstu ima vrlo zahtjevne instrumentalne breakove, garažne udare jednog Jacka Whitea i Pixiesovske tiho-glasno kontraste. Pritom, što je također važno napomenuti, sve to uspjevaju ugurati u pjesme
trajanja tri-četiri minute, kao u i dalje im najboljoj skladbi, fenomenalnoj „Radio Violence“.

Njihov set sinoć je pratio i veliki broj stranaca pa su na neki način konačno svirali pred brojem i profilom ljudi kakav i inače zaslužuju na svojim koncertima.

Royal Blood od samog je početka pratio solidan hype na krilima kojeg su dosegnuli visine koje ni u kom slučaju ne zaslužuju. Dapače, Šiza koja nastupa danas u istom bi bas-bubanj formatu s Mikeom Kerrom i Benom Thatcherom bez problema obrisala pod. Pjesme Royal
Blooda u ideji imaju smisla, ali im nedostaje nešto što bi ih učinilo iole pamtljivima i zanimljivima, dobrim dijelom i zbog Kerrovog za takvu glazbu previše mekanog vokala.

Sleaford Modse, odnosno Jasona Williamsona i Andrewa Fearna pratim od najranijih dana, kada im je ploče objavljivao frend, inače vozač autobusa u njihovom rodnom gradu. Tih dana, dio glazbenih medija u Britaniji optuživao ih je da nisu pravi bend i da to uopće nije prava
muzika, sablažnjen činjenicom da im nije potrebno ništa osim Fearnovog laptopa i Jasonovog mikrofona. Pritom su, dakako, “profulali ceo fudbal”, zaboravivši da su slične kritike zbog pretjeranog minimalizma svojedobno doživljavali i prvoborci punka, rapa i većine podžanrova
elektronske glazbe. Vrijeme je, međutim, pokazalo kolike su budalaštine bili takvi prigovori pa su Sleaford Mods, pogotovo u Engleskoj, dogurali do prvoligaškog statusa. Williamson jemsinoć ponovno bio u opakoj formi i svojim hibridom repanja, spoken worda (možda bi
preciznije bio reći spoken howla) izvrijeđao sve od desničarskog UKIP-a i vladajućih, preko svojih sredovječnih vršnjaka do zaposlenika burze rada kojima je redovno podnosio izvještaj o traganju za poslom.

Na World Musicu su nam pokazali i kako se njihov zvuk, točnije podloge beatmastera Fearna, razvijao od punkerskog drumnbassa najranije faze do, uvjetno rečeno, kompleksnijih i komercijalnijih beatova koji prate novije pjesme poput „Mork n Mindy“ i „Nudge It“ s ovom prilikom sampliranim glasovima Billy Nomates, odnosno Amy Taylor. S naglaskom na aktualni album „Spare Ribs“ i, nešto manje, njihovo najbolje izdanje „Divide and Exit“, Modsi su rasturili punkerski silovitom „Middle Men“ i završnom „Tweet Tweet Tweet“, a fantastične su bile i „Jolly Focker“ „TCR“ te himna svih fukara i klošara, genijalna „Jobseeker“. Izveli su i obradu Yazooa „Don`t Go“, nisu izostali ni Williamsonovi
sumanuti plesni koraci, dok je Andrew umjesto laganog njihanja naprijed-natrag od kojeg se inače sastoji njegov scenski nastup ovoga puta skakao binom nalik na Beza ili Cressu, plesače madchesterskih velikana Happy Mondays i The Stone Roses.

Što se Deftonesa tiče, prihvaćam da je možda problem u meni, no u čemu bi trebala biti njihova veličina i značaj nisam shvaćao ni devedesetih, u danima najveće im slave. Smatram, naime, kako je nu-metal stvarno jako loše ostario iako je petorka iz Sacramenta spadala među njegove suvislije predstavnike, poglavito zbog utjecaja alternativnog rocka, psihodelije i drugih, za tu podvrstu metala, ne toliko očekivanih žanrova. U srijedu su bili žestoki i raspoloženi za svirku, uz istini za volju malo pretih zvuk, ali osim nostalgije nije tu bilo baš
puno toga zbog čega bi se trebalo sjećati ovog nastupa. (Vedran Harča)

 

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame